Kada počnemo ulaziti u praksu molitve koja uključuje ignacijevske metode moljenja, oslanjajući se na Sveto pismo i aktivnu imaginaciju, postoji bojazan da je sadržaj naše molitve samo plod naše mašte. 

Sjećam se vlastitih borbi s ovim strahom dok sam razlučivao o ulasku i kasnije napuštanju redovničkog života. Dok sam razgovarao s Isusom u molitvi i zamišljao njegov odgovor u vezi mojih izbora, jesam li samo čuo ono što sam želio čuti? S istim strahom sam se susreo i kasnije, prolazeći kroz Duhovne vježbe i moleći svakodnevno nad Svetim pismom uz korištenje mašte.
Ponekad preispitujemo dolaze li riječi Isusa ili apostola u našoj mašti, ili druge slike koje vidimo, od nas ili od Boga. Tko sam ja da stavljam Isusu riječi u usta? 

Možemo biti i skeptični u vezi imaginacije. Kako znam da me moj ego ne pokušava skrenuti s pravog puta? Kako odrastamo, pomalo gubimo vještinu maštanja koju s lakoćom koristimo kao djeca. Ponekad nam treba vremena da ponovo razvijemo tu sposobnost, darovanu od Boga.

Nekoliko stvari nam može pružiti utjehu. Prva je to što nam sveti Ignacije kaže da možemo vjerovati svojoj mašti kao načinu na koji Bog komunicira s nama. Kao što nas, primjerice, riječ ili izraz iz Svetog pisma može zaokupiti, ili nam buđenje duha tijekom molitve ili mise ukazuje da nam se Bog obraća, tako je i naša mašta jedan od načina na koji nas Bog može dotaknuti. Ovaj oblik molitve u Crkvi se prakticira stoljećima.

Drugo, Ignacije nas poziva da vjerujemo svojim dubokim čežnjama. Ako razlučujem neku odluku, vizualiziranje izbora uz molitvu može mi otkriti što je ono što uistinu želim.
Janet Ruffing piše: “Među nama je ukorijenjeno krivo uvjerenje da su naše osobne želje na neki način suprotstavljene Božjoj volji”. Čežnja je naš glavni životni pokretač prema naprijed! Želja da proučavamo neko područje upravlja nas u određenu karijeru. Čežnja prema nekoj osobi pokreće nas da uđemo u odnos s njom. Želja da se unapređujem nutka me da se više zagledam u sebe i molim egzamen. 
Ove primjere naših najdubljih čežnji Bog dijeli s nama i molitva ih pomaže otkriti. Kad analiziramo ove čežnje do njihovih korijena, otkrivamo temeljnu čežnju za Bogom, puninom postojanja i autentičnošću. 

Ovo nas dovodi do zaključka: praktično pravilo jest da ako je ono što doživimo u kontemplaciji ili molitvi uz imaginaciju, ili bilo kakvoj drugoj molitvi, dobro, životvorno, i ako nas približava Bogu – trebamo to prihvatiti. S druge strane, ako je ono što čujemo ili doživimo usmjereno na sebe same i odvlači nas od Boga, možda to trebamo preispitati.

Gerald May, psihijatar i teolog koji piše o sjecištu duhovnosti i uma, govori kako možemo biti preokupirani time je li naše iskustvo od nas ili od Boga. On piše: „ Pravo pitanje je, po mom mišljenju, potiču li ili sprečavaju ta iskustva koja dolaze iz nas naš rast prema Bogu, odnosno jesu li u suglasnosti ili suprotnosti s Božjom voljom. Pretpostaviti da nešto što dolazi od nas mora u osnovi biti protiv Boga znači zanijekati onaj dio nas koji je stvoren na sliku Božju i obezvrijediti našu usmjerenost prema Bogu.”
U duhovnom vođenju često postavljam pitanja „Što je izvor? I što je svrha?” Ako možemo pripisati da je izvor molitvenog iskustva od Boga i da nas vodi prema Bogu, onda je naša molitva od Boga.

Bog nas je stvorio na svoju sliku. Dao nam je dar tijela, osjećaja, emocija, osjetila, uma i mašte. Tako Bog može koristiti ove dijelove našeg „ja” kako bi nam se obraćao i vodio nas prema božanskome. Vidiš li kako se naša tijela, molitve, čežnje uklapaju s Božjom čežnjom? Povjerenje je potrebno kada ulazimo u iskustvo ignacijevske molitve. Ondje nalazimo Boga, uvijek spremnog da nas vodi prema božanskoj dobroti i životu.

Andy Otto

Preuzeto s www.godinallthings.com
s engleskog prevela A.H.

Fotografija: Timothy Eberly