Donoseći odluke mi postajemo nalik Bogu. On je donio nebrojivo puno odluka dok je stvarao svijet. A stvara ga i dalje u suradnji s nama. Računa na našu sposobnost da razlikujemo dobro od zla i želju da činimo dobro.

Često nas u našim procesima odlučivanja omete strah od pogreške. Važno je tu zadržati svijest da zapravo prave odluke jesu one u kojima biraš između dva dobra. Birati zlo i nije mogućnost za nas koji slijedimo Dobro.

Rast

Dakle, biramo između dva dobra, i to je samo po sebi dobro. Ali nam se u procesu nameću različite želje i strahovi, razna privlačenja i odbijanja, prisile stvarne i izmišljene… Pa se u nama zavrti kaos misli, oluja emocija, vrtlog raznih nutarnjih pokreta, i postaje sve teže razlučiti što je Božja volja za naš život. Kaosi, oluje, vrtlozi i zbunjenosti mnogih vrsta upravo su Božji poziv da zastanemo te da pomno promotrimo što se događa u nama i oko nas. Da pažljivije donesemo odluku koja je pred nama. I iako smo u muci zbog intenziteta nutarnjih pokreta (osjećaja, misli, maštanja), baš je to prilika za rast. Rast u poznavanju nas samih. Rast u prepoznavanju onoga što je za nas vrijedno. Rast u odnosu s Bogom kojeg kroz sve to upoznajemo bolje i učimo prepoznavati i slijediti Njegov glas korak po korak.

Svaka odluka nije svrha sama sebi. A proces donošenja iste uvijek je nekakav Božji mamac za ulaženje u veću unutarnju slobodu, za ići u dubinu odnosa s Njime. I kada donesemo odluku to nije kraj. Tek je to početak pravog razlučivanja. Motrimo plodove naše odluke i po plodovima razlikujemo što je bilo od Boga a što ne. Iz toga učimo i rastemo u poznavanju Božjeg govora nama osobno. 

Važno je upustiti se u tu avanturu – odlučiti pa makar bilo što. Jer ne donositi odluke je isto neka vrsta odluke kako ćemo živjeti život. To je odluka koja te koči i ne da ti rasti.

Povjerenje

Svaka odluka koja je stavljena pred nas znak je povjerenja. Pitanje je to Božje nama: Što želiš? I iskaz povjerenja da ćemo gledati svoj izbor u odnosu na svrhu za koju smo stvoreni, u odnosu na Njega.

Svaka odluka je i prilika da mi damo povjerenje Bogu. Da se damo voditi. I da si dozvolimo i pogriješiti vjerujući da će On sve okrenuti na dobro. Stoga je važno ne ostati u neodlučnosti predugo, i pristupati odlučivanju cijelim svojim bićem: voljom, razumom i maštom. Važno je u tom procesu uzeti svoje životno iskustvo, svu svoju prošlost i sadašnjost kako bi u budućnosti cijeli se predali Bogu s povjerenjem.

Bog svakom čovjeku prilazi na jedinstven način, ali direktno. Stoga je naše životno iskustvo od neprocjenjive važnosti. Egzamen koji sveti Ignacije predlaže omogućuje nam da poput tragača sa zlatom pretresamo blatnjavu zemlju naše svakodnevice kroz koju teče rijeka milosti. Pretresajući mala svakodnevna iskustva i ispirući ih u toj rijeci mi možemo naći prave grumene zlata, blago susreta s Njime koje je zalog za život vječni.

Odlučivati znači odgovarati na povjerenje koje nam je ukazano i davati povjerenje Onome koji s nama u tome procesu odlučivanja želi biti. Važno je biti svjestan da taj isti koji nam je dao povjerenje, koji nam je darovao slobodu i bezbroj mogućnosti da kreiramo svoje životne scenarije, želi nama dobro. I da ne očekuje od nas savršenstvo. Što znači da smijemo pogriješiti.

Strah od pogreške često zna čovjeka zakočiti toliko da donese onu najgoru odluku: ne odlučivati uopće. Taj je kao brodica koju bacaju vjetrovi raznih misli i ljuljaju valovi raznih osjećaja, i koji se ne mogu usmjeriti prema Cilju jer su previše zagledani u valove i vjetar. Valja se okaniti straha od pogreške, i tražiti smjer, tražiti Cilj, gledati na svrhu. A vjetrove i valove valja proučiti tako da ih iskoristimo kao pomoć da stignemo sigurno prema cilju.

I kada čovjek donese odluku – to nije kraj. Valja promatrati plodove odluke i gledati kako kroz provođenje iste idemo više Bogu. Odluka nije sama sebi svrha. Ona je tek korak bliže cilju, i valjana je onoliko koliko nas vodi bliže Bogu, više Njemu koji nas je stvorio.

Ljubav

Svaka odluka koja je stavljena pred nas poziv je Ljubavi na ljubav. To te Bog nutka da kušaš vlastitu slobodu, i čeka u nadi da ćeš svojim izborom uzvratiti tu ljubav. On ne nameće, ne prisiljava, ne postavlja uvjete. On čeka da vidi kako ti važeš što ti je važno, i želiš li Ga uključiti u to sve. On daje male znakove pažnje, i nježno natapa tvoju dušu ohrabrujućim mislima i osjećajima. Toliko nježno i pažljivo da ti ničim ne ugrozi slobodu. Toliko nježno i pažljivo da ga ti često i ne zamijetiš.

Zato je važno stati i dati sebi vremena, ne jurcati bezglavo za onim prvim što ti dođe. Svaka odluka je poziv na ples. Poziv na ples dviju volja koje se vole. Bog i ja. Odluka sama sebi nije svrha. Ona je tek korak dublje u odnos s Njim koji te stvorio. Odluka je možebiti i loša, a opet voditi Bogu. Ništa s odlukom ne završava, svaka odluka tek je početak i ono kako ju živiš često je više od odluke: život sami.

Za puninu života s Bogom važno je donositi odluke cijelim bićem: i srcem i razumom. Važno je prihvatiti odlučivanje kao sastavni dio života, proces u kojem smo nalik onome koji nas je stvorio. Dok promatramo kako se naša odluka manifestira u svakodnevici, možemo doći do zaključka kako je bila pogrešna. Ni to nije kraj – to je tek početak pravoga učenja: o meni koji griješim i Njemu koji je beskrajno strpljiv i neprestano daje šanse.

Nije cilj dobroga razlučivanja i pomnoga donošenja odluka nikada više ne pogriješiti. Ne! Nismo niti možemo biti savršeni. Cilj je upustiti se u odlučivanje s povjerenjem, dati sve od sebe i kroz to rasti u odnosu prema sebi, drugima i Bogu. To ne isključuje pogreške, dapače… Često puta naše pogreške dovedu do veće ljubavi prema Bogu. Više ljubi onaj kome je više oprošteno.

Zato je za dobru odluku nužan uvjet unutarnja sloboda koja se baš očituje u tome više: biram ono što me više vodi Bogu. Ne ono što me više privlači, ili više ne plaši, ili više nosi koristi, ili više ugode, ili više mira.. Ne! Nego ono što me više vodi u odnos s Njime, što mi nudi i od mene traži više vjere, više nade, više ljubavi!

Preuzeto s www.skac.hr
Fotografija: Spencer Goggin