Zadaća je generalne kongregacije, osim izbora generala, pripremiti smjernice koje će Družba Isusova poduzeti u narednim godinama. Kako može jedna raznovrsna (heterogena)  skupina od više od dvjesta osoba, zajednički razmišljati kako bi donijeli zajedničku odluku? Ovo je konkretno iskustvo s 36. Generalne kongregacije održane 2016. godine.

Svaka se posebna tema raspravlja na različitim razinama.

Prije svega osobna razina. Osigurano je vrijeme kako bi svaki delegat mogao moliti i razmišljati o temi. Svatko ima mogućnost postaviti u fokus ono što smatra osobnim stavom, svojim mišljenjem i svojim nutarnjim osjećajem. Delegati se mogu također slobodno suprotstaviti jedni drugima u neformalnim izmjenama gdje različita mišljenja pomažu proširenju osobnog obzora i da se razmotri argumente drug ili prihvate nove nijanse.

Zatim, susret u pod-skupinama, koje mogu biti mješovite, jezično ili po asistencijama/konferencijama. Mala skupina omogućuje lakše izražavanje pospješujući razmjenu na različitim razinama, intelektualnoj, emotivnoj, duhovnoj. Malo po malo slušajući se međusobno, oblikuju se mišljenja,  stvara se suglasje oko određenih stavova, ili se odbacuju oni koji su prije izgledali važni.

Konačno rasprava u dvorani, gdje usporedba s cijelom skupinom postaje prigoda smještaja vlastite pozicije i prepoznavanje što je u stvari pri srcu cijelom tijela Družbe. Kao u nekom situ (rešetu), vlastite se ideje susreću i suprotstavljaju s onima drugih, oblikujući se tako da čisteći se od osobnih, pa i nesvjesnih,  interesa i postanu poštene i jasne na zajedničko dobro.

Za postizavanje razine komunikacije, ignacijevska tradicija predviđa način posebnog dijaloga: duhovni razgovor. Ne radi se (nužno) o razgovoru o duhovnim pitanjem, on je prije svega način interakcije koja se temelji na broju 22 Ignacijevih duhovnih vježbi:

“Da se i onaj koji daje duhovne vježbe, kao i onaj koji ih prima što više pomognu i unaprijede, treba pretpostaviti da svaki dobar kršćanin valja da bude spremniji da misao bližnjega opravda negoli da je osudi. Ako je ne može opravdati, neka pita kako to on misli, pa ako krivo misli, neka ga ljubazno ispravi. Ako ni to nije dosta, neka potraži sva prikladna sredstva kako bi je pravilno shvatio i pravdao.”

“Pretpostavka”, kako se naziva, zahtijeva da se postavi u stanje dubokog i ozbiljnog slušanja drugoga, nastojeći razumjeti što, svojim riječima i svojim zamršenim ponašanjem nastoji priopćiti. To je namjerno (intencionalno), a ne sudačko slušanje koja nastoji sve do dna zahvatiti istinu koju drugi priopćuje.

S druge strane, kada se govori o određenom pitanju, očekuje se sloboda duha (ignacijevska indiferencija) i napor da se izađe iz sebe samih, iz vlastitih osobnih interesa i nastoji razmotriti dobro cijele skupine. Stati pred Gospodinom u razmatranju nekog pitanja, pa i ako nije izričito duhovno, pomaže osloboditi se od predrasuda ili ideologije koja često djeluju nesvjesno u našem načinu razmišljanja. Potreban je mir i koncentracija, no posebno i želja služenja zajedničkom dobru.

Duhovno obraćenje je proces koji se temelji na uzajamnom povjerenju koje uključuje, pored odnosa s drugima, također duhovnu dimenziju i osobnu sferu. Naravno, da bi se provela ta vrsta komunikacije ne manjkaju i poteškoće, osobito povezane s uzajamnim razumijevanjem. Ponekad je teško postići razumijevanje, osobito kada nastanu nesporazumi ili dvosmislenost oko načina kako shvatiti neka stavove. Ipak, kada se shvati dobra namjera drugoga i postane solidaran u naporu da se uskladi, događa se nešto veličanstveno: skupina postaje sposobna da prepozna na jasan način gdje je Duh Sveti želi voditi. To je znak s kojim svi shvate da je ono što događa utjeha koja ispunja svačije srce.