Razlučivanje, sposobnost razlučiti, ključan je element. Naglašavam upravo nedostatak razlučivanja u formaciji svećenika. Riskiramo zapravo da se naviknemo na “crno i bijelo” i na to što je dopušteno. Općenito ostajemo zatvoreni rema razlučivanju. Jedna stvar je jasna: danas u jednom određenom broju bogoslovija uvedena je jedna rigidnost koja nije bliska razlučivanju situacije. To je opasna stvar jer nas može odvesti do shvaćanja morala u smislu kazuistike. Pojavljuje se u različitim formulacijama, ali uvijek na istoj liniji. Toga se jako bojim. To sam već rekao na susretu s isusovcima u Krakovu tijekom Svjetskog dana mladih. Tamo su me isusovci upitali što mislim da bi Družba trebala činiti i odgovorio sam da je jedan od njezinih važnih zadataka formacija bogoslova i svećenika u razlučivanju.

Ja i oni iz moje generacije – možda ne i najmlađi ovdje, ali moja generacija i neke kasnije – poučavani smo u dekadentnoj skolastici. Teologiju i filozofiju učili smo iz manuala. Bila je to dekadentna skolastika. Primjerice, da bi objasnili “metafizički kontinuum” – uvijek me nasmije kad se sjetim – učili su nas teoriji puncta inflata. Kada je velika skolastika počela gubiti na snazi, nastupila je dekadentna skolastika, po kojoj je učila barem moja generacija, ali i drugi.

Upravo ta dekadentna skolastika prouzročila je kazuistički stav. Zanimljivo je: predmet Sakrament pokore, na fakultetu teologije, općenito – ali ne svugdje – poučavali su profesori sakramentalnog morala. Cijelo područje morala bilo je svedeno na “smiješ”, “ne smiješ”, “sve do ovdje smiješ, ali do tamo ne”. Na ispitu Ad Audiendas [ispit glede ispovijedanja] jedan moj prijatelj, kada je dobio jedno vrlo komplicirano pitanje, odgovorio je vrlo jednostavno: “Ali oče, molim vas, te stvari se ne događaju u stvarnosti!” Ispitivač mu je odgovorio: “Ali postoje u knjigama!”

Takav moral bio je vrlo udaljen od razlučivanja. U to vrijeme postojao je el cuco [hrv. strašilo], sablast u obliku morala situacije… Vjerujem da je Bernhard Häring bio prvi koji je počeo tražiti novi put kako bi moralna teologija ponovno procvala. Danas je, naravno, moralna teologija postigla značajan napredak u svojim razmišljanjima i zrelosti; nije više “kazuistika”.

Trebamo napredovati na polju morala bez upadanja u situacionalizam: ali još više od toga, potrebno je ponovno iznijeti veliko bogatstvo sadržano u dimenziji razlučivanja; a upravo to je karakteristika velike skolastike. Jednu stvar treba napomenuti: sveti Toma i sveti Bonaventura naglašavali su da opće načelo vrijedi za sve, ali – kažu to izravno – u mjeri u kojoj se približavamo pojedinačnomu, pitanje se mijenja i poprima nijanse bez da se promijeni načelo. Ta skolastička metoda ima svoju opravdanost. To je metoda morala koji koristi Katekizam Katoličke crkve. Ta metoda je korištena i u posljednjoj apostolskoj enciklici, Amoris laetitia, nakon razlučivanja cijele Crkve tijekom dvije sinode. Moral u Amoris laetitia je tomistički, ali onaj od samog velikog svetog Tome, ne autora puncta inflata.

Očito je da se na polju morala mora pristupiti sa znanstvenom ozbiljnošću, i s ljubavlju prema Crkvi i razlučivanju. Postoje određeni trenutci u moralu u kojima se jedino u molitvi može pronaći dovoljno svjetla da bismo nastavili daljnje teološko razmišljanje. I što se toga tiče, dopustite mi da ponovim, to mora biti “teologija na koljenima”. Ne možeš teologizirati bez molitve. Ona je ključna i treba se tako činiti.

papa Franjo u razgovoru s isusovcima okupljenima na 36. Generalnoj kongregaciji, 24. listopada 2016.

Fotografija: Franck V.