Kad si posljednji put vodio/la stvarno dubok i značajan razgovor, razgovor koji ti je proširio pogled na svijet, osnažio srce i dao polet tvojim stopama? Ja volim takve razgovore. Ti nas razgovori vode do srca samog odnosa, više nego papagajsko ponavljanje beskrajnog popisa obaveza iz kalendara ili bavljenje najnovijom političkom gnjavažom.
U današnjoj političkoj klimi napetost se osjeti čak i u civiliziranom razgovoru. Čim susretnemo nekoga pružamo antene i pokušavamo odgonetnuti je li osoba “na našoj strani”. Mislim da dobar duhovni razgovor ne podrazumijeva pridobivanje nekoga na “našu stranu”. Naprotiv. Dobar duhovni razgovor u ignacijanskoj praksi podrazumijeva slušanje drugoga:
- osluškivanje straha i boli koje dominiraju životom sugovornika ili radosti koje podižu duh te osobe,
- slušanje ne da bismo obratili sugovornika, već naučili nešto od njega ili nje,
- ponizno slušanje, očekujući poruku koju sugovornik ima za nas, više nego pretpostavljanje da mi imamo poruku za njega ili nju.
Slušamo tako da osiguravamo drugima siguran prostor u kojem oni mogu govoriti, priznajući njegovo ili njezino dostojanstvo i vrijednost.
Kod nas dobar razgovor ujedno podrazumijeva i razotkrivanje sebe, govorenje o tome kako se osjećamo prije nego što počnemo brbljati o onome što mislimo. To zahtijeva svjesno pristajanje na vlastitu ranjivost. Christopher Reed, savjetnik za komunikacije, govori o duhovnim razgovorima kao o samo jednoj od vrsta posvećenog razgovora, koje definira kao “ljudske interakcije osmišljene kako bi pomogle sudionicima da postanu bolje verzije samih sebe”.
Sv. Ignacije majstorski je vodio takve razgovore. Oni su bili ključni u razvoju njegove osobne duhovnosti. Dok je on vodio svoju subraću i mnoge druge kroz ono što danas poznajemo kao Duhovne vježbe, reputaciju je stekao u svakodnevnim razgovorima s ljudima. Dok duhovno vodstvo i vjerski razgovori imaju svoje vlastite procedure, duhovnim razgovorima ne trebaju formalna, stroga struktura ili određeno vrijeme ili mjesto. Oni od nas zahtijevaju da dođemo na razgovor, potpuno usredotočeni na sugovornika, a ne na svoje interese i da pokušamo otkriti ono što međusobno dijelimo. Duhovni razgovori traže od nas samo mjesto na kojem ćemo ih započeti i uvjerenje da je Duh Sveti prisutan.
Da bi duhovni razgovori bili što kvalitetniji, evo mojih omiljenih 10 prijedloga kako započeti taj razgovor:
- Kakvo je stanje tvog srca?
- Ispričaj mi svoju priču.
- Što je sljedeće što te čeka u životu?
- Trebam tvoj savjet vezano uz… (osobna ili duhovna dvojba)
- Kamo se nadaš krenuti iz točke u kojoj si sad?
- Kako se osjećaš s obzirom na sve ovo?
- Jesi li ikad osjetio…?
- Što sada najviše trebaš?
- O čemu maštaš ovih dana?
- Osjećaš li se spremnim za…?
Nastavimo li s “Reci mi više o tome” ili “Što ti misliš što je to?”, ti se razgovori mogu protegnuti duboko u noć. Uoči da ne moramo nužno spominjati riječ “Bog”, no može se dogoditi da se u kratkom vremenu osjetimo sigurnijima ako upitamo “Što misliš, gdje je Bog u svemu ovome?”.
Kako odmiče ovaj dan, razmotri što ti srce upravo sad govori, bi li trebao/la češće ulaziti u duhovne razgovore s drugima? Osjećaš li se spremnim/om?
Lisa Kelly
Korišteno s dopuštenjem. Copyright: Lisa Kelly.
Prvi put objavljeno na www.IgnatianSpirituality.com.
S engleskog prevela i prilagodila Ž. B.
Fotografija: Korney Violin
