Dobar način donošenja odluka u zajednici može biti izvlačenje; tako je bilo kod naknadnog izbora Matije u apostolski krug dvanaestorice. Kocka je odlučila između njega i Josipa “Pravednika” (usp. Dj 1,15-26). Prazajednica poznaje i druge načine donošenja odluke, a najpoznatiji bi mogao biti Apostolski koncil. U molitvi, u slobodnom govoru, u snažnim prepirkama prije svega između Pavla i Petra, u “lokalnim terminima” i kroz iskustvo Duha Svetoga pala je odluka da se poganima ne propiše “stranputica” zbog židovstva, ako se žele krstiti. “Duh Sveti i mi odlučili smo …” (Dj 15,28), glasi kratka formula za ove značajne odluke mlade kršćanske zajednice.

U našem društvu koje je obilježeno kao komunikacijsko društvo i koje neprestano traži oblike zajedničkog djelovanja i odlučivanja, a i u Crkvi koja sebe nastoji vidjeti kao »communio«, kao bratsko sestrinsku Crkvu, sve je preče pitanje korisnih načina duhovnog donošenja odluka. Ignacije i njegovi prvi drugovi tu mogu puno pomoći. Oni su njegovali jedan dobar dio duhovne kulture donošenja odluka o kojoj je 1983. godine 33. Generalna kongregacija Družbe Isusove rekla:

Moramo iznova postupno usvojiti apostolsku metodiku (zajedničkog donošenja odluka, deliberatio communitaria) svetog Ignacija.

Za jednu zajedničku duhovnu odluku postoji najprije nekoliko duhovnih preduvjeta:

Kao prvo, potrebno je veliko poštovanje prema jednom takvom, često napornom događaju. Tek kad se procesi odlučivanja u jednoj kršćanskoj grupi smatraju “životnim izvorom” zajedničkog života u Duhu Svetom, postoji psihološko duhovni preduvjet da će se pr. odlučivanja smisleno provesti. Tek kada se jednu skupinu više ne doživljava u prvom redu smetnjom na individualnom putu, nego kao živahni kršćanski prostorom za susrete, »narod Božji«, »tijelo Kristovo«, zajedničko odlučivanje može uz napor pričinjavati i duboku radost.

Mora postojati osjećaj za višeslojnost razina zajedničkog procesa odlučivanja.

Postoji, naime, razina predmetnog raščišćavanja, razina informacija i kompetencije sudionika.

Postoje vrlo osobni aspekti poput osobitih sklonosti, nesklonosti, bojazni, strahovanja i nade koje u pojedinaca mogu biti veoma različite.

Postoji dinamika grupe u kojoj ulogu igraju povjerenje, moć, utjecaj, stranačje itd.

Postoje razine različitih metoda i struktura za donošenje odluka koje utječu na proces.

I konačno, postoji izričito duhovna razina na kojoj se provjerava dolaze li pobude, snage i motivi kojima su izloženi pojedinac i grupa iz vjere, nade i ljubavi i vode li većem služenju i hvali Božjoj.

Svaki sudionik mora imati primjerenu sposobnost rasuđivanja, izražavanja, dogovora i konflikta, odnosno mora nastojati da ih što bolje razvije. U protivnom bi negativne emocije, fiksne ideje, tvrdokornost, agresivnost i letargija mogli neizmjerno blokirati put skupine.

Za cjelovito i duhovno donošenje odluke važna je ujedno i otvorenost i pozornost za vanjske događaje, za unutarnje pokrete i za Božju tajnovitost u svemu (usp. Kol 1,12-20).

Pri »postupnome« ponovnom otkrivanju ignacijevskoga načina odlučivanja od pomoći je sprijateljiti se s pojedinim elementima i slijediti ih kao egzaktan, razgranat sustav. To s jedne strane više nalikuje na učenje, ali s druge strane Ignacije i njegovi sudrugovi nisu bili samo sistematičari, nego su se intuicijski i ciljano služili najrazličitijim načinima donošenja odluke: jednostavnim razgovorom, višednevnim bavljenjem zajedničkim pitanjima uz rad i večernjim razmjenjivanjem mišljenja o tome, povlačenjem u tišinu i osamu, brižnim odvagivanjem prednosti i nedostataka različitih mogućnosti.

Razlučivanje duhova

Što to može pomoći pri pripremi, odnosno izvedbi zajedničkoga duhovnog donošenja odluke?

  1. Njegovanje svakodnevne molitve pažnje koja ljubi, čime ostaješ budan za ujedinjavanje vanjskih događaja, unutarnjih pokreta i tajne Božje.
  2. Vježba vrednovanja na kraju susreta skupine. Ona oštri osjećaj za ljudsko-duhovna zbivanja u jednoj zajednici. Često se sastoji od tri jednostavna pitanja: Kako sam doživio temu, odnosno molbu? Kako sam doživio zajednicu? Kako sam doživio sebe?
  3. Povremeno zajedničko vrednovanje uz pomoć pratitelja grupe. To je vježba koja prethodi intenzivnom i važnom zajedničkom procesu odlučivanja.
  4. Vježba kruga slušatelja koja je uvježbavanje u istinskome slušanju i koja manje govorljivim sudionicima razgovora stvara prostor za vrijedne doprinose.
  5. Rastuće iskustvo u tome što znači živjeti kao skupina vjernika i zajedno odlučivati.
  6. Vježba kako svjesno tražiti različite mogućnosti pri povremenim zajedničkim odlukama i kako brižno zajedno skupljati argumente za i protiv, tj. različite mogućnosti izbora. Pritom je važno ne samo tražiti argumente za »vlastitu« poziciju nego i izreći stajališta za i protiv svih mogućnosti. To može pomoći za umanjivanje vlastite pristranosti.
  7. Za predstojeće odluke osigurati sebi vrijeme molitve. Važno je naći vrijeme za duhovno “isključenje”, “rezultate” staviti u Božje ruke i iznutra se osloboditi od “neurednih sklonosti”, fiksnih ideja i emocionalnih blokada.

Slušanje, rasuđivanje, odgovor:
Jedan jednostavan, a ipak zahtjevan model donošenja odluke može se sažeti u temeljne korake: slušanje, rasuđivanje, odgovor (usp. model “slušanje, rasuđivanje, djelovanje”).

U koraku slušanja riječ je o dobivanju što je moguće točnije slike situacije odlučivanja u kojoj se nalaze pojedinac ili skupina. Ovdje se smije postaviti protupitanja samo u vezi s razumijevanjem, a ne smiju se davati prijedlozi rješenja.

Korak rasuđivanja slijedi nakon primjerenog vremena tihe, osobne prerade onoga što se čulo. On se priprema baš u vrijeme tiha razmišljanja i naknadnog kušanja. Riječ je o raščišćavanju odlučujućih stajališta, procjena, tendencija, dinamike; i o tome da se osjeti u kolikoj su mjeri na djelu prisutne tendencije koje se suprotstavljaju Isusovom Evanđelju, a u kojoj one koje su u skladu s njim.

Nakon što bi svi mogli dati svoj udio u krugu slušatelja, sve ovo bi se “obrađivalo” jedno vrijeme u tišini i tražili elementi za odgovor. Zatim bi opet razgovarali u krugu. Valjda naglasiti koji se odgovor čini posebno važnim. U zaključnoj tišini možemo još jednom sagledati i vrednovati priopćenja.

Da se pritom ne radi o nekoj umjetnoj metodi, nego o jednostavnim temeljnim koracima ljudskog odlučivanja, pokazuje nam pogled na dvije poznate biblijske odluke:

Samuel u snu triput čuje glas; onda mora naučiti razlučivati čiji glas čuje, glas velikog svećenika Elija ili Božji; i konačno daje svoj odgovor (usp. 1 Sam 3,1-18).

Marija čuje anđeoski poziv; zatim pita, razlučujući kakva bi stvarna poruka mogla biti i konačno daje svoj odgovor, svoj da djelovanju Božje ljubavi u njoj (usp. Lk 1,26-38).

U tom su smislu “slušanje, rasuđivanje, odgovor” temeljni koraci individualnog i zajedničkog traženja volje Božje.

Willi Lambert SJ, iz knjige Tražiti i nalaziti Boga u svemu

Fotografija: Hannah Busing