Dobar način donošenja odluka u zajednici može biti izvlačenje; tako je bilo kod naknadnog izbora Matije u apostolski krug dvanaestorice. Kocka je odlučila između njega i Josipa “Pravednika” (usp. Dj 1,15-26). Prazajednica poznaje i druge načine donošenja odluke, a najpoznatiji bi mogao biti Apostolski koncil. U molitvi, u slobodnom govoru, u snažnim prepirkama prije svega između Pavla i Petra, u “lokalnim terminima” i kroz iskustvo Duha Svetoga pala je odluka da se poganima ne propiše “stranputica” zbog židovstva, ako se žele krstiti. “Duh Sveti i mi odlučili smo …” (Dj 15,28), glasi kratka formula za ove značajne odluke mlade kršćanske zajednice.
U našem društvu koje je obilježeno kao komunikacijsko društvo i koje neprestano traži oblike zajedničkog djelovanja i odlučivanja, a i u Crkvi koja sebe nastoji vidjeti kao »communio«, kao bratsko sestrinsku Crkvu, sve je preče pitanje korisnih načina duhovnog donošenja odluka. Ignacije i njegovi prvi drugovi tu mogu puno pomoći. Oni su njegovali jedan dobar dio duhovne kulture donošenja odluka o kojoj je 1983. godine 33. Generalna kongregacija Družbe Isusove rekla:
Moramo iznova postupno usvojiti apostolsku metodiku (zajedničkog donošenja odluka, deliberatio communitaria) svetog Ignacija.
Za jednu zajedničku duhovnu odluku postoji najprije nekoliko duhovnih preduvjeta:
Kao prvo, potrebno je veliko poštovanje prema jednom takvom, često napornom događaju. Tek kad se procesi odlučivanja u jednoj kršćanskoj grupi smatraju “životnim izvorom” zajedničkog života u Duhu Svetom, postoji psihološko duhovni preduvjet da će se pr. odlučivanja smisleno provesti. Tek kada se jednu skupinu više ne doživljava u prvom redu smetnjom na individualnom putu, nego kao živahni kršćanski prostorom za susrete, »narod Božji«, »tijelo Kristovo«, zajedničko odlučivanje može uz napor pričinjavati i duboku radost.
Mora postojati osjećaj za višeslojnost razina zajedničkog procesa odlučivanja.
Postoji, naime, razina predmetnog raščišćavanja, razina informacija i kompetencije sudionika.
Postoje vrlo osobni aspekti poput osobitih sklonosti, nesklonosti, bojazni, strahovanja i nade koje u pojedinaca mogu biti veoma različite.
Postoji dinamika grupe u kojoj ulogu igraju povjerenje, moć, utjecaj, stranačje itd.
Postoje razine različitih metoda i struktura za donošenje odluka koje utječu na proces.
I konačno, postoji izričito duhovna razina na kojoj se provjerava dolaze li pobude, snage i motivi kojima su izloženi pojedinac i grupa iz vjere, nade i ljubavi i vode li većem služenju i hvali Božjoj.
Svaki sudionik mora imati primjerenu sposobnost rasuđivanja, izražavanja, dogovora i konflikta, odnosno mora nastojati da ih što bolje razvije. U protivnom bi negativne emocije, fiksne ideje, tvrdokornost, agresivnost i letargija mogli neizmjerno blokirati put skupine.
Za cjelovito i duhovno donošenje odluke važna je ujedno i otvorenost i pozornost za vanjske događaje, za unutarnje pokrete i za Božju tajnovitost u svemu (usp. Kol 1,12-20).
Pri »postupnome« ponovnom otkrivanju ignacijevskoga načina odlučivanja od pomoći je sprijateljiti se s pojedinim elementima i slijediti ih kao egzaktan, razgranat sustav. To s jedne strane više nalikuje na učenje, ali s druge strane Ignacije i njegovi sudrugovi nisu bili samo sistematičari, nego su se intuicijski i ciljano služili najrazličitijim načinima donošenja odluke: jednostavnim razgovorom, višednevnim bavljenjem zajedničkim pitanjima uz rad i večernjim razmjenjivanjem mišljenja o tome, povlačenjem u tišinu i osamu, brižnim odvagivanjem prednosti i nedostataka različitih mogućnosti.
Što to može pomoći pri pripremi, odnosno izvedbi zajedničkoga duhovnog donošenja odluke?
- Njegovanje svakodnevne molitve pažnje koja ljubi, čime ostaješ budan za ujedinjavanje vanjskih događaja, unutarnjih pokreta i tajne Božje.
- Vježba vrednovanja na kraju susreta skupine. Ona oštri osjećaj za ljudsko-duhovna zbivanja u jednoj zajednici. Često se sastoji od tri jednostavna pitanja: Kako sam doživio temu, odnosno molbu? Kako sam doživio zajednicu? Kako sam doživio sebe?
- Povremeno zajedničko vrednovanje uz pomoć pratitelja grupe. To je vježba koja prethodi intenzivnom i važnom zajedničkom procesu odlučivanja.
- Vježba kruga slušatelja koja je uvježbavanje u istinskome slušanju i koja manje govorljivim sudionicima razgovora stvara prostor za vrijedne doprinose.
- Rastuće iskustvo u tome što znači živjeti kao skupina vjernika i zajedno odlučivati.
- Vježba kako svjesno tražiti različite mogućnosti pri povremenim zajedničkim odlukama i kako brižno zajedno skupljati argumente za i protiv, tj. različite mogućnosti izbora. Pritom je važno ne samo tražiti argumente za »vlastitu« poziciju nego i izreći stajališta za i protiv svih mogućnosti. To može pomoći za umanjivanje vlastite pristranosti.
- Za predstojeće odluke osigurati sebi vrijeme molitve. Važno je naći vrijeme za duhovno “isključenje”, “rezultate” staviti u Božje ruke i iznutra se osloboditi od “neurednih sklonosti”, fiksnih ideja i emocionalnih blokada.
Slušanje, rasuđivanje, odgovor:
Jedan jednostavan, a ipak zahtjevan model donošenja odluke može se sažeti u temeljne korake: slušanje, rasuđivanje, odgovor (usp. model “slušanje, rasuđivanje, djelovanje”).
U koraku slušanja riječ je o dobivanju što je moguće točnije slike situacije odlučivanja u kojoj se nalaze pojedinac ili skupina. Ovdje se smije postaviti protupitanja samo u vezi s razumijevanjem, a ne smiju se davati prijedlozi rješenja.
Korak rasuđivanja slijedi nakon primjerenog vremena tihe, osobne prerade onoga što se čulo. On se priprema baš u vrijeme tiha razmišljanja i naknadnog kušanja. Riječ je o raščišćavanju odlučujućih stajališta, procjena, tendencija, dinamike; i o tome da se osjeti u kolikoj su mjeri na djelu prisutne tendencije koje se suprotstavljaju Isusovom Evanđelju, a u kojoj one koje su u skladu s njim.
Nakon što bi svi mogli dati svoj udio u krugu slušatelja, sve ovo bi se “obrađivalo” jedno vrijeme u tišini i tražili elementi za odgovor. Zatim bi opet razgovarali u krugu. Valjda naglasiti koji se odgovor čini posebno važnim. U zaključnoj tišini možemo još jednom sagledati i vrednovati priopćenja.
Da se pritom ne radi o nekoj umjetnoj metodi, nego o jednostavnim temeljnim koracima ljudskog odlučivanja, pokazuje nam pogled na dvije poznate biblijske odluke:
Samuel u snu triput čuje glas; onda mora naučiti razlučivati čiji glas čuje, glas velikog svećenika Elija ili Božji; i konačno daje svoj odgovor (usp. 1 Sam 3,1-18).
Marija čuje anđeoski poziv; zatim pita, razlučujući kakva bi stvarna poruka mogla biti i konačno daje svoj odgovor, svoj da djelovanju Božje ljubavi u njoj (usp. Lk 1,26-38).
U tom su smislu “slušanje, rasuđivanje, odgovor” temeljni koraci individualnog i zajedničkog traženja volje Božje.
Willi Lambert SJ, iz knjige Tražiti i nalaziti Boga u svemu
Fotografija: Hannah Busing
