Krenimo od središnje istine naše vjere. Po krštenju se između Boga i čovjeka stvara vječna povezanost: Duh Sveti postaje utemeljitelj povijesti jedne osobe, povijesti koja tim činom postaje božanska, ali koja u isto vrijeme ostaje i ljudska povijest – dugo vrijeme razvoja svoje slobode kroz razna “da” i “ne”. Svatko, dakle, stvara svoju vlastitu duhovnost koja nije ništa drugo nego život Duha u njemu.

Postepeno se čovjekov unutarnji život razvija, molitva se ukorjenjuje, stišava se.  Razlučivanje čini jasnijim razne odnose i izbore, djelovanje milosti Božje stvara duhovno biće koje sada postaje sposobno služiti u istini. U svemu tome samo je iskustvo učitelj: teorija tu mnogo ne pomaže. Ostaje pitanje: po čemu je dakle duhovnost sv. Ignacija specifična?

Ignacije želi bez prestanka “činiti volju” Božju. Ali do tog Boga se ne može doprijeti nekim točno određenim putem kroz prepreke i “noći”. On se objavljuje kao kreativna snaga koja zahtjeva suradnju u duhu poniznosti, ali istovremeno i u duhu inicijative i akcije. Kršćanin dijeli svoju vlastitu krhkost s onom Kristovom. Zbog toga on čini da ona “luda” Božja čežnja za društvom utemeljenim na ljubavi postane i njegova čežnja, on se potpuno predaje toj službi koja mu otkriva sve Božje tajne. On tako postaje “kontemplativan u akciji”.

Ignacije počinje svoje “Duhovne vježbe” predstavljanjem odnosa Stvoritelja i stvorenja. Oboje su vođeni istom ljubavlju u Bogu koji se po svom Sinu bezuvjetno predaje ljudima. Čovjek odgovara na tu ljubav kroz potpuno sebe-darje. Tako više ne postoji sveto ili profano, ni naravno ili nadnaravno, ni umrtvljenje ili molitva jer isti je Duh koji čini da se može “ljubiti Boga u svim stvorenjima i sva stvorenja u Bogu”.

Je li to razmišljanje samo još jednog optimiste? U stvarnosti je to pogled vjere koja smještava čovjeka i svaki njegov trenutak u njegovu sadašnjost, onu koja mu je darovana i koja tvori njegovo duhovno biće.

Ostaje činjenica da je čovjekov otklon od ljubavi uvijek moguć. I Ignacije se pita: na koji se način jasnoća Božjeg postupanja može toliko zatamniti u svojoj savjesti? I zbog toga predlaže “pravila za razlikovanje” pokreta koji prožimaju ljudsko srce. Ta pravila nisu njegov izum jer je njihov sadržaj bio dio tradicionalne mudrosti. Ali za njega “razlikovanje duhova” postoji u službi odluke to znači slobodnog čina po kojemu čovjek usmjerava svoj život i ostaje mu vjeran kroz sve dane svog postojanja, bez obzira što život donio.

Ovdje dolazimo do točke u kojoj se najjasnije pokazuje originalnost ignacijevske duhovnosti. Ona je sažeta u samom podnaslovu Duhovnih vježbi: “Tražiti i nalaziti Božju volju uredivši svoj život”. Bez sumnje, u životu postoje trenutci koji zahtijevaju od nas odluku velike važnosti. Ali, kada se radi o vjernosti Bogu tada ne postoje male odluke. Svaki slobodan čin je mjesto susreta s Bogom kao što je i svako prihvaćanje trenutka sadašnjosti novo otkriće djelovanja Duha: razlučivanje se čini iz sadašnjosti, u njenoj složenosti ili njenoj jednostavnosti. Tada si postavljamo pitanja koja donose na vidjelo mogućnosti ili pogreške i koja omogućuju da otkrijemo u konkretnosti vlastitog života što je volja Božja.

Ignacijevska duhovnost se dakle ne može definirati nikakvom formulom ili okvirom: ona ne vodi ni prema prakticiranju neke vrline, kao na pr. siromaštva ili poslušnosti, ni prema nekoj određenoj vrsti apostolata, kao na pr. brizi za bolesnike, umiruće, ili, pak, prema nekoj društvenoj kategoriji. Ona, naprotiv, dopušta da se dosegne do središta sveopćeg poslanja Crkve i pripravlja za to poslanje muškarce i žene koji žele, po milosti Božjoj, biti potpuno slobodni i raspoloživi.

Maurice Giuliani SJ

Fotografija: Zac Durant