Neki učenik upita svog učitelja: »Reci mi gdje je Bog!« Učitelj na to odgovori: »Reci mi gdje nije!« Ignacijev doprinos na pitanje ljudi gdje je Bog nalazi se u riječima: »Boga tražiti i nalaziti u svim stvarima«. Ima mnogo tipično ignacijevskih izraza, ali izraz »tražiti Boga u svim
stvarima« stvarni je temelj na kojem se nadograđuje sve ostalo.

Ovo traženje i nalaženje ne možemo sebi predočiti konkretno, a istovremeno i dovoljno tajnovito. U jednom pismu nekom subratu Ignacije piše da bi se oni koji uče trebali

Vježbati u traženju prisutnosti Boga, našega Gospodina u svim stvarima, npr. u govoru, u hodu,u gledanju, kušanju, slušanju, razmišljanju, općenito u svemu što rade, ta, Božje je Veličanstvo ipak u svim stvarima po Božjoj prisutnosti, djelovanju i Njegovoj biti. Ova vrsta razmatranja pri kojem u svemu pronalazimo Boga, našeg Gospodina, lakša je nego kad se hoćemo uzdignuti apstraktnijim duhovnim predmetima u koju se pak možemo uživjeti samo s naporom. (Pisma).

Zacijelo bi se moglo pokušati točnije objasniti ove rečenice, pretpostaviti što se je njima možda mislilo. Ali tako bi one djelovale samo vjerojatno. Sigurno je bolje jednostavno ostaviti ove riječi na miru. Ignacije je doživio to duhovno iskustvo i pokušavao je ”zavesti” svoju mlađu subraću:

“Dobro je, vidjet ćete; budite otvoreni za to; možete dobiti na dar jedan trenutak ovog duhovnog iskustva koje će onda nositi cijeli vaš život. Onda ćete u svakoj kapi rose nalaziti sunce na nebu i sunce Božje. U svakom ljudskom liku, u svakom razgovoru, u tami i u svjetlu, u radosti i u nevolji ljudskog života, u žučnim svađama i u nagodbama, u otporima i kad vjetar puše u leđa, u pitanjima i u odgovorima, u Božjoj blizini i u njegovoj udaljenosti Bog u svemu.”

Jesu li ovo riječi za nas? Za doba u kojem je Bog proglašen mrtvim? Za ljude koji su mislili da sami mogu i moraju stupiti na Božje mjesto, ali koji su onda počeli patiti od »kompleksa Boga«? Za naraštaj koji više nema strastvenih ateista koji su u svom borbenom poricanju Boga ipak održavali budnim sjećanje na Boga, predodžbu o Bogu? Čemu pitanje o Bogu u vremenu u kojem čovjek ostaje na razdaljini? Ili se moramo opet sjetiti Boga radi čovjeka koji bi se inače u svom zaboravu na Boga mogao, kao što je rekao Karl Rahner, razviti u »pronicljivu životinju«? Ne postavlja li se u pitanju: »Adame, čovječe, gdje si?« iznova pitanje : »Gdje si Ti, Bože?« »Bože gdje si?« pitao se je nemalen broj ljudi u koncentracionim logorima nacističkoga vremena. Mnogima je dano pitanje-odgovor: »Ako ne ovdje, gdje onda?«

Bog u svemu i sve u Bogu je više i drugačije od pukih religioznih osjećaja. Religija da, Bog ne, čini se da navješćuju mnogi bogobojazni duhovni smjerovi. Za to i naprotiv vrijedi: “Riječ je o Božjoj muci, čime se imenuju strast i patnja onih koji sebi ne mogu opravdati Boga, čak kad bi i čitav svijet vjerovao da Ga religija ne treba i da ga više ne može ni trebati” (J.B. Metz). Iz te »religije bez Boga« koju su načinili ljudi pomaže samo izlazak, egzodus čovjeka iz sebe sama. Inače doseže samo do izgreda, nikad do ekstaze. Čovjekov egzodus iz svog skučenog ja u širine događa se po samome Božjem Duhu. Ovo nadilaženje sama sebe u smjeru Božjeg -Ti- doživio je Ignacije, kako kaže, kao “nenadmašivu sreću”:

Kada je netko izašao iz sebe i ušao u svoga Stvoritelja i Gospodina imajući uvijek pred očima, uvijek osjećajući, uvijek se radujući tome što je naše Vječno Dobro u svemu stvorenom, dajući mu bivanje i trajanje po svojoj prisutnoj beskrajnosti u tome leži, po mom mišljenju, nenadmašiva sreća. Jer onim akoji ljube našega Gospodina ponuđene su sve stvari kao pomoć da dođu bliže i da postanu jedno sve tješnje u sve većoj ljubavi baš ovom njihovom Stvoritelju i Gospodinu. (Pisma)

Willi Lambert SJ, iz knjige Tražiti i nalaziti Boga u svim stvarima

Fotografija: Connor Betts