Pri svakom dobrom izboru, koliko je do nas, treba da je oko naše nakane čisto, gledajući jedino na svrhu za koju sam stvoren, naime na slavu Boga, našega Gospodina, i na spas moje duše.

Stoga, što god budem odabrao, treba da mi pomogne svrsi za koju sam stvoren, ne podvrgavajući i ne odabirući svrhe prema sredstvu, već sredstvo prema svrsi. Tako se događa da se mnogi najprije nakane ženiti, što je tek sredstvo, a onda da će u braku služiti Bogu, našemu Gospodinu, a to, tj. služiti Bogu, upravo je svrha. Ima ih opet koji najprije traže neko crkveno dobro, a onda tek da u njemu služe Bogu.

Zato oni ne idu ravno Bogu, već hoće da Bog dođe ravno k njihovim neurednim sklonostima; iz čega slijedi da od svrhe čine sredstvo, a od sredstva svrhu, tako da ono što bi imali odabrati na prvom mjestu oni odabiru na posljednjem. Najprije moramo, naime, uzeti za cilj službu Bogu, što je naša svrha, a onda tek uzeti neko dobro ili se oženiti, ako je to za me bolje, jer to je sredstvo k svrsi. Ništa me, dakle, ne smije potaknuti da ovo ili ono sredstvo upotrijebim ili napustim, nego jedino služba i proslava našega Gospodina, kao i vječni spas moje duše (DV 169).

To su preduvjeti želiš li učiniti dobar izbor.

Možeš ne izabrati ništa, kako to čine mnogi, a onda ne ćeš nikamo dospjeti. Nikakav vjetar nije dobar onima koji neće razapeti jedra. Put koji ti prostire čovjek valja odbaciti.

Možeš i loše izabrati ili zbog neznanja ili zbog nedostatka slobode. Onda ćeš se nasukati.

No postoji i dobar izbor u kojemu znaš i slobodno želiš ono što izabireš, a prema tome i smjeramo; zlo je, naime, uvijek u činjenici neznanja ili ropstva.

U tom slučaju tvoja nakana mora biti čista, potpuno usmjerena prema cilju. Nemaš li cilja, već si izgubljen: nitko nije više izgubljen od onoga tko ne zna kamo ide. Potrebno je da promotriš prije svega cilj svojega života, a to je ljubiti Oca i braću. Da bi ga dostigao postoji jedan put, a njega ti je prokrčio Gospodin: možeš ga upoznati iz svojih stavova i želja svojega srca nakon što si naučio pretresti ih i gospodariti njima.

Ne smiješ dopustiti da svrhu podvrgneš sredstvu nego sredstvo svrsi. Cilj se ne izabire. On se nužno nameće svima: to je sreća. No ona ne može biti ništa drugo doli zajedništvo s Bogom, punina života.

Izaberi sredstvo. I nemoj ga nikada zamijeniti sa svrhom. Bio bi kao netko tko se zaustavi pred oznakom za ulicu misleći da je već stigao kući.

Obično mi od sredstava tj. od onoga što imamo ili možemo imati stvorimo sebi svrhu kao životni cilj. Tako život žrtvujemo idolima koji nam ga oduzimaju. Služimo onomu čime bismo se morali služiti: robovi smo umjesto gospodari stvorova. Sve što imamo ili jesmo, naša dobra, naše zvanje, naš posao, naši osobni darovi, sve je to sredstvo, a ne svrha; sve nam to služi da ljubimo Boga i bližnjega, što je cilj.

Stoga kao prvo valja dobro uočiti ono što želiš. Za čovjeka koji živi u vremenu važno je i ono prije i ono poslije. Ono što je prije jest cilj, tvoj Apsolut, kojemu se sve ostalo podlaže. Pazi stoga na to da doista prvo bude cilj koji te stvarno ostvaruje.

Stoga te nijedna stvar ne smije poticati, osim ako je i samo na službu Bogu i bližnjemu. U protivnom tvoj izbor neće biti izbor.

Moraš biti “slobodan”, da te ne guraju ni drugi ni neprijatelj ni tvoji snovi, ni tvoje potrebe. Blago onome tko sve to zna međusobno razlikovati! Tako bi upoznao i odbio tuđe pritiske; upoznao bi svoje snove i potrebe i vladao njima uravnoteženo u istini i slobodi zadovoljavajući ih samo “toliko- koliko” ti pomažu da ostvariš Božji san o tebi, a to si ti sam u svojoj autentičnosti.

Silvano Fausti SJ, iz knjige “Prilika ili napast

Fotografija: Jens Lelie