Razlučivanje je vještina čitanja u kojem smjeru vode želje srca, a da se ne dopustimo zavesti onim što nas vodi tamo kamo ne bismo nikada željeli stići.
Riječ razlučivanje dolazi od latinske riječi cernere što znači (raz)lučiti, razlikovati, vidjeti, razumjeti, procijeniti, promozgati, prorešetati, raspoznati.
Razlučivanje jest djelo svojstveno razumu, a znači uvidjeti različito u sličnom i slično u različitom, drukčije u jednakom i jednako u drukčijem. Ne znači dijeliti, nego razumjeti svaku stvar prema onome s čim je ona u odnosu prema drugoj stvari, prema onome što jest:
znači dakle ujediniti i različitosti ponovno složiti u sklad.
Ako je podjela smrt, razlučivanje je život. Što bi se dogodilo nekome komu bi se glava odijelila od ramena ili ako se ne bi razlikovala od njih? Razlikovanje je uvjet postojanja: svako stvorenje postoji jer je različito od Boga. Kad se dijete ne bi razlikovalo od majke, ne bi se rodilo. Ta prva razlika uzrok je svim sljedećima. U Knjizi postanka stvaranje se promatra kao djelo razlikovanja svakog pojedinog elementa od drugog. Ono što se ne razlikuje niti ne postoji.
Suprotnost razlikovanju jest metež, kaos. Ne razlikovati znači pomiješati, gotovo ‘izmiksati’ gdje se više ništa ne razlikuje, znači ubiti. ‘Zmiksan’ čovjek više nije čovjek. Obično naš duhovni život sliči magmi suprotstavljenih osjećaja. Sve dok ih ne razlikujemo, duhovno još uvijek ne postojimo. Razlučiti jednu stvar od njezine suprotnosti znači roditi se kao osoba koja je sposobna za ljudske, slobodne i odgovorne čine. Stoga su stari oci pustinjaci govorili da je “razlučivanje najbolja od svih kreposti”. Ona je “djelo” samoga čovjeka, to jest djelo koje čini samo čovjek.
Bez razlučivanja zapravo se ne djeluje: jednostavno nas potiču i nose protivna nagnuća čiji je plod potpun ‘raspad sustava’. Stoga dobro veli stara židovska izreka: “Nemoj davati poklone djetetu sve dok ne zna razlikovati kamen od oraha”. Moglo bi se ugušiti progutavši orah ili bi nastojalo razbiti kamen da pojede komadiće.
Svaki čovjek, pa i ateist, ima neko ‘svoje’ mistično iskustvo: njegov ja izravno dodiruje Boga koji ga izravno dodiruje. Nađe li se da je dovoljno slobodan od svojih uvjetovanosti i ne suprotstavlja mu se odbacivanjem, Bog ga postupno privlači u svoju ljubav i upućuje na svoj put, koji je samo njegov (DV 15): on sam, taj tvrdi orah, to sjeme njegove stvarnosti mora rasti i razviti se u golemo stablo.
Potrebno je naučiti čitati taj “dodir”, da bi se mogao osjetiti i razlikovati od drugih nagnuća koja izlaze iz drugog vrela i vode drugamo. Tek se tako zna »što činiti« i nalazi se put kući da se ne doživi brodolom na putovanju.
Razlikovanje, kao i svaka vrsta spoznaje – makar se i u prvom redu radilo o vjeri – djelo je razuma i srca, plod naravnih darova i osobnoga vježbanja. To je igra osjetljivosti i dobroga ukusa: to je nešto estetsko, ‘lijepo opažanje ili osjećaj’ Božjega ‘dodira’ koji doseže vrhunce u ugodi zbog dobra. Možemo također kazati da je u pitanju “njuh” koji nepogrešivo razlikuje cvijet od strvine, ili životnu svježinu od zadaha smrti. Čovjek koji ne zna razlučivati sličan je lovačkom psu bez njuha.
Razlikovanje je, rekao bi sv. Pavao (usp. Fil 1, 9-11), zreli plod ljubavi koji sve više raste u poznavanju i “opažanju” (= “estetskom”, prema grčkom izrazu) razlika, da bi se moglo vrednovati to što nas čini svjetlijima i spretnijima na putu prema danu Gospodnjem i prema Njegovoj sve jasnijoj očitosti.
Što razlučivati?
Čovjek djeluje pokrenut ne razumom – ionako činimo toliko nerazumnih stvari! – nego ljubavlju. Na odluku ga potiče duboka želja za obećanom srećom koja ga privlači. Ono što najviše “osjeća” u nutrini to ga privlači i određuje znao on to ili ne znao. Delectatio victrix,
užitak pobjeđuje (sv. Augustin), “najzavodljiviji pjev” poremeti svako njegovo vrednovanje i potiče ga na djelovanje.
“Njegov” osjećaj tiče se uvijek “drugoga”, a to može biti jednostavno ono što mu se dogodi ili ono što traži na svojem putu, ili netko tko mu ide ususret da bi mu izrazio koliko ga voli ili pak netko drugi koji mu se lukavo približava da bi mu naškodio. Važno je znati – onaj tko je to iskusio, dobro zna – da vlastiti osjećaj može imati tri različite fronte: svoj naravni ja, Boga i neprijatelja (ta posljednja nije nimalo simpatična riječ, a rado bih je bio izbjegao, da je Isus nije izrekao sa zdravim smislom za stvarnost, da naime ljubimo i svoje neprijatelje).
Svaka od te fronte u svojemu ga smjeru privlači. Osim toga i Bog i neprijatelj utječu na čovjekovo naravno osjećanje i potiču ga, prvi prema slobodi, a drugi prema ropstvu.
Naravni osjećaj dolazi od prirode i kulture te osobu otvara svekolikoj stvarnosti. To je snaga kojom pojedinac može to bolje raspolagati ako nauči dublje je upoznati i bolje je usmjeriti. U protivnom će ta snaga vladati njime poput zastavice kojom vitla svaki vjetar.
Bog može učiniti da ga se osjeti izravno, bez posrednika, ulijevajući svoju radost; ili pak neizravno, posredstvom nekog svojega poslanika (anđela), koji potiče slike, prosvjetljenja i želje koje smjeraju prema životu u svojoj slobodi.
Neprijatelj, čak i on posredstvom slika, rasuđivanja i želja vabi na ropstvo hranom prividnog uživanja ili pak lažima i strahovima zaprječuje ispravne odluke; ili, napokon, još lukavije, pod vidikom dobra, čak i boljega, nastoji navesti na zlo ili barem uznemiriti onoga koji ne bi podlegao zlu.
U našem je srcu, dakle, osim našega glasa i Božji glas, odnosno glas nekog svoga “dobroga poslanika”, ili pak glas “zloga poslanika”.
Kad sve šuti, u tišini, samo Bog može govoriti bez riječi; a to je zapravo samo dno savjesti svakoga čovjeka. Uostalom, glasovi dobroga ili zloga poslanika uvijek se miješaju s našim i Božjim glasom s namjerama koje se međusobno protive.
Razlikovati u toj graji koja je u nama i raspoznati i osloboditi “najljepši pjev” umjetnost je nad umjetnostima: to je razlikovanje koje nam omogućava spoznati odakle dolaze i kamo idu različiti pokreti srca.
Stari su pustinjski oci govorili: “Od svake misli koja te salijeće zatraži: ‘Jesi li od naših ili od protivnika?’ i zasigurno će ti reći.” I još dodaju: “Duša je vrelo: ako ga produbiš, pročišćava se; ako baciš na nj zemlju, nestaje”.
Silvano Fausti SJ, iz knjige Prilika ili napast
Fotografija: Brendan Church