Draga braćo i prijatelji u Gospodinu,

dok sam molio razmišljajući o tome što bih vam rekao, sjetio sam se s posebnim osjećajima posljednjih riječi koje nam je uputio blaženi Pavao VI. na završetku naše 32. Generalne kongregacije: “Tako, tako braćo i sinovi. Naprijed, u Ime Gospodnje. Koračajmo zajedno, slobodni, poslušni, ujedinjeni u ljubavi Kristovoj, na veću slavu Božju”.

Također su nas sv. Ivan Pavao II i Benedikt XVI. poticali da “koračamo na način dostojan poziva na koji smo pozvani (Ef 4,1)” te “nastavimo put ovog poslanja, u punoj vjernosti vašoj izvornoj karizmi, u crkvenom i društvenom kontekstu koji karakteriziraju početak novog milenija. Kako su vam više puta rekli moji predčasnici, Crkva vas treba, računa na vas, i nastavlja vam se obraćati s povjerenjem, posebice kako bi se dosegla ona zemljopisna i duhovna mjesta gdje drugi ne pristižu ili imaju teškoća u pristizanju“”

Koračati zajedno – slobodni i poslušni – koračati ka periferijama gdje drugi ne pristižu, “praćeni Isusovim pogledom i gledajući ka horizontu, koji je Slava uvijek većeg Boga, koji nas neprestano iznenađuje”. Isusovac je pozvan “polaziti – kako kaže sveti Ignacije – i živjeti u kojem god kraju svijeta gdje ima nade za veću Božju službu i pomoć dušama” (Ustanove 304). Činjenica je da “za Družbu, čitav svijet je vlastiti dom” kako je rekao Nadal.

Ignacije je pisao Borgiji glede kritike isusovaca nazivanih “anđeoski” (Oviedo i Onfroy), jer su govorili kako Družba nije dobro ustanovljena i kako je treba više oformiti u duhu: Duh koji ih vodi – kaže Ignacije – “ignorira stanje stvari u Družbi, koje su in fieri (u tijeku), osim nužnog i bitnog”. Stvarno mi se sviđa taj Ignacijev svjetonazor koji gleda na stvari u njihovom nastajanju, u njihovom procesu, osim bitnoga. Jer uklanja iz Družbe svu paraliziranost i oslobađa od tolikih taština.

Formula Instituta je ono “nužno i bitno” koje svaki dan trebamo imati pred očima, nakon što smo usmjerili pogled na Boga našeg Gospodina: “Razlog postojanja Instituta, koji je put k Njemu“. Bio je to za prve drugove koji su predvidjeli da će biti i “za one koji će nas slijediti na tom putu“. Na taj način, kako siromaštvo tako i poslušnost, ili činjenica da nisu obvezani na određene stvari, kao što su korska molitva, nisu niti zahtjevi nit privilegiji, već pomoć u svrhu mobilnosti Družbe, kako bi bili sposobni “trčati na putu Krista, Gospodina našega” (Ustanove 582), raspolažući zahvaljujući zavjetu poslušnosti papi, “sigurnijim vodstvom Duha Svetoga” (Formula Instituta 3). U Formuli postoji Ignacijeva intuicija, i njezina jezgrovitost je ono što omogućuje da Ustanove uvijek inzistiraju da se na umu imaju „mjesta, vremena i ljudi“ te da sva pravila budu korisna – toliko koliko – za konkretne stvari.

Za Ignacija koračanje nije obično lutanje, već rezultira nečim kvalitetnim: to je “profit” i progres, to je napredak, to je činjenje nečega u korist drugih. Tako se izražavaju dvije Formule Instituta odobrene od Pavla III. (1540) i Julija III. (1550.) kada usmjeravaju Družbinu djelatnost na vjeru – na njezinu obranu i širenje – i na kršćanski život i nauk. Tu Ignacije i prvi drugovi koriste riječ korisnost (ad profectum, usp. Fil 1,12.25), koja daje praktični kriterij razlučivanja vlastit našoj duhovnosti. 

Korisnost nije individualistička, već zajednička.

Svrha je ove Družbe da se s milošću Božjom brine ne samo za spasenje i savršenost svojih duša, već da s istom milošću svim snagama radi i za spasenje i savršenost bližnjih“ (Opći ispit 1,2).

A ako je na neku stranu naginjala ravnoteža Ignacijeva srca, bilo je to prema pomaganju bližnjega, i to toliko da se ljutio ako bi mu govorili kako je razlog poradi kojega se netko pripustio u Družbu „kako bi na taj način spasio svoju dušu. Ignacije nije želio ljude koji, premda dobri na svoju korist, nisu na raspolaganju služiti bližnjem“ (Aicardo, t. 10, str. 41).

Korisnost je u svakoj stvari. Ignacijeva formula izražava jednu napetost: „ne samo… već…“; i ovo je shema koja ujedinjuje napetosti – vlastito spasenje i napredak, te spasenje i napredak bližnjega – polazeći od više perspektive milosti, koja je vlastita Družbi. Usklađivanje ove i ostalih napetosti (kontemplacija i akcija, vjera i pravda, karizma i institucija, zajednica i poslanje…) ne postiže se kroz apstraktne formulacije, već se postiže tijekom vremena putem onoga što Faber naziva „naš način postupanja“. Koračajući i „napredujući“ u nasljedovanju Gospodina, Družba usklađuje napetosti koje neizbježno sadrže i proizvode raznolikost osoba koje okuplja i poslanja koje prima. 

Ono što nam čini više dobra“. Radi se o „magisu“, onome plus (višem) koji usmjerava Ignacija da pokrene postupke, da ih prati i vrednuje njihov stvarni utjecaj na živote ljudi, u pitanjima vjere, ili pravde, ili milosrđa i ljubavi. Magis je vatra, gorljivost djelovanja, koja budi uspavane.

Korisnost nije elitistička. U Formuli Ignacije nastavlja opisujući sredstva za univerzalniju korisnost, koje su svojstvene svećeništvu. Međutim, zapažamo kako su djela milosrđa uzeta zdravo za gotovo. Formula kaže: „bez da to bude prepreka“ milosrđu! Djela milosrđa – briga o bolesnicima u bolnicama, isprošena i podijeljena milostinja, podučavanje malenih, strpljivo podnošenje zlostavljanja… – bile su životno okruženje u kojem su se Ignacije i prvi drugovi kretali i nalazili, njihov kruh svagdašnji. Bili su oprezni da sve ostalo ne bude prepreka!

Konačno, takva korisnost je „ono što nam čini više dobra“. Radi se o „magisu“, onome plus (višem) koji usmjerava Ignacija da pokrene postupke, da ih prati i vrednuje njihov stvarni utjecaj na živote ljudi, u pitanjima vjere, ili pravde, ili milosrđa i ljubavi. Magis je vatra, gorljivost djelovanja, koja budi uspavane. Naši su ga sveci uvijek utjelovljivali. O sv. Albertu Hurtadu su govorili da je bio „oštri žalac koji zabada u uspavano tijelo Crkve“. Time je išao protiv one kušnje koju je Pavao VI nazivao „spiritus vertiginis“ (vrtoglavi duh), a De Lubac „duhovna svjetovnost“. Kušnja koja nije na prvom mjestu moralna, već duhovna, i koja nas odvraća od bitnoga: biti koristan, utisnuti pečat, ostaviti trag u povijesti, posebice u životima onih najmanjih.

Družba je gorljivost“, rekao je Nadal. Kako bismo oživjeli gorljivost u poslanju na korist ljudima u kršćanskom životu i nauku, želim konkretizirati ova promišljanja u tri točke koje, kada se Družba nalazi na mjestima poslanja na kojima se treba nalaziti, djeluju vrlo blagotvorno na naš način postupanja. Imaju veze s radošću, s križem i s Crkvom, našom Majkom, a cilj im je učiniti korak unaprijed, uklanjanjem prepreka koje nam neprijatelj ljudske naravi postavlja kada, u službi Boga, napredujemo iz dobrog u bolje.

Sveti Ignacije

1. Uporno tražiti utjehu

Uvijek se može učiniti korak unaprijed u upornom traženju utjehe. U dvjema apostolskim egzortacijama (Evangelii gaudium i Amoris laetitia) i u enciklici Laudato si’ želio sam naglasiti radost. Ignacije u Duhovnim vježbama kao posebnost Krista Uskrslog daje kontemplirati „službu tješitelja“ (DV 224). Zadaća vlastita Družbi je tiještiti vjernički puk i pomoći kod razlučivanja kako nam neprijatelj ljudske naravi ne bi oduzeo radost: radost evangelizacije, radost obitelji, radost Crkve, radost stvorenja… Kako nam radost ne bi ukrao, niti nas obeshrabrio pred veličinom zla u svijetu i pred nesporazumima između onih koji žele činiti dobro, i kako je ne bi zamijenio s ispraznim radostima koje su uvijek nadohvat ruke. 

Ova „služba radosti i duhovne utjehe“ je ukorijenjena u molitvi. Sastoji se u poticanju nas samih i svih ostalih da „uporno od Boga tražimo utjehu“. Ignacije to formulira na negativan način u 6. pravilu prvoga tjedna, kada potvrđuje da „vrlo koristi ako se odlučno okrenemo protiv suhoće“ nastojeći više oko molitve (DV 319). Koristi, jer u suhoći shvaćamo koliko malo vrijedimo bez milosti utjehe (usp. DV 324). Prakticirati i naučavati ovu molitvu traženja i moljenja utjehe je glavna služba za radost. Ako se netko smatra nedostojnim utjehe (što je vrlo često u praksi), neka barem zbog ljubavi prema Evanđelju bude uporan u traženju, jer je radost temelj Evanđelja, i neka je traži i zbog ljubavi prema drugima, prema svojoj obitelji i svijetu.

Radosna se vijest ne može priopćiti tužnim licem. Radost nije dekorativni „višak“, već jasan odraz milosti: odražava ljubav koja je aktivna, djelatna, prisutna.

Zato ne treba miješati traženje radosti s traženjem „specijalnih efekata“, koji su zbog konzumizma česti u našem vremenu, već se radost traži u svojoj egzistencijalnoj oznaci, koja je „trajnost“: Ignaciju se otvaraju oči i otkriva razlučivanje duhova otkrivajući ovu razliku između trajnih i prolaznih radosti (Autobiografija 8). Vrijeme je element koji mu otkriva ključ u razlučivanju djelovanja Duha.  

U Duhovnim vježbama se „napredak“ u duhovnom životu daje kroz utjehu: napredovanje iz dobroga u bolje (usp. DV 315) i također „svako množenje ufanja, vjere i ljubavi i svaka unutarnja radost“ (DV 316). Ova služba radosti vodila je prve drugove u odluci da se ne rastanu već da zajednički djeluju, pomažu si i dijele, a karakteristika njihova života bila je radost koju im je davala zajednička molitva, zajednički odlazak radi poslanja i ponovni povratak, po uzoru na život kakav su vodili Gospodin i njegovi apostoli. Ova radost izričitog naviještanja Evanđelja – putem naviještanja vjere i vršenja pravde i milosrđa – nosi Družbu da iziđe prema svim periferijama. Isusovac je službenik radosti Evanđelja, bilo kada djeluje „u malim razmjerima“, razgovarajući i dajući Duhovne vježbe samo jednoj osobi, pomažući joj da susretne ono „unutarnje mjesto odakle dolazi moć Duha koji je vodi, oslobađa i obnavlja“, bilo kada djeluje na strukturiran način organizirajući djelatnosti formacije, milosrđa, refleksije, koje su institucionalno proširenje one delikatne točke u kojoj u kojoj se postiže prevladavanje vlastite volje i ulazi u djelatnost Duha. Dobro je rekao M. De Certeau: Duhovne vježbe su „izvrsna apostolska metoda“ jer čine mogućim „povratak srcu, načelu otvorenosti Duhu, koji budi i potiče onoga koji obavlja Vježbe k osobnoj vjernosti Bogu“.

2. Dati se ganuti Gospodinom na križu

Fotografija: Thomas Dumortier

Uvijek se može učiniti korak unaprijed kad se dajemo ganuti Gospodinom na križu, njime kao osobom, njime koji je prisutan u tolikoj našoj braći koja pate – koji su velika većina čovječanstva! Pater Arrupe je govorio da ondje gdje je bol, tu je i Družba.

Jubilej milosrđa je prigoda za razmišljanje o službama milosrđa. Govorim u množini jer milorđe nije apstraktna riječ, već način života, koji pokreće riječi u konkretna djela koja dotiču tijelo bližnjega i koje se institucionaliziraju u djela milosrđa. Za nas koji obavljamo Duhovne vježbe, ova milost kojom nam Isus zapovijeda da sličimo Ocu (usp. Lk 6,36) započinje s onim razgovorom o milosrđu koji je produžetak razgovora s Gospodinom raspetim poradi mojih grijeha. Sva je druga vježba jedan razgovor pun osjećaja srama, zbunjenosti, boli i suza zahvalnica, shvaćajući tko sam – umanjujući sama sebe – i tko je Bog – veličajući ga – On „koji me je do današnjega dana uzdržao na životu“ (DV 61), i tko je Isus, raspet na križ poradi mene. Govorio je naš otac [sv. Franji] Borgiji: „Što se mene tiče, uvjeren sam da sam prije i poslije u svemu zapreka; i tu tom osjećam veće zadovoljstvo i duhovnu radost u našem Gospodinu, zbog toga što ne mogu sebi pripisati ništa što izgleda dobro“.

Ignacije dakle živi od čistog milosrđa, sve do najmanjih stvari svoga života i svoje osobe. I osjeća da koliko više predstavlja zapreku, s toliko većom dobrotom se Gospodin odnosi prema njemu: „Toliko je bilo Gospodinovo milosrđe, i toliko obilje nježnosti i slatkoće njegove milosti spram njega, da što je više želio biti zbog toga kažnjen, toliko je blagonakloniji bio Bog i s većim obiljem izlijevao na njega plodove svoje beskrajne darežljivosti. Stoga je govorio kako vjeruje da nema na svijetu čovjeka u kojem se ove dvije stvari tako podudaraju; prva je tolika manjkavost spram Boga, a druga primanje takvih i tako trajnih milosti iz njegove ruke“.

Oblikujući svoje iskustvo milosrđa u ovim usporednim terminima – koliko je više osjećao da čini krivo Gospodinu, toliko mu je Gospodin više davao svoje milosti – Ignacije oslobađa posvećujuću snagu milosrđa koju mi često puta oslabljujemo apstraktnim formulacijama i legalističkim uvjetima. Gospodin, koji nas gleda s milosrđem, izabire nas i šalje kako bi to isto milosrđe u svoj svojoj snazi donijeli najsiromašnijima, grešnicima, odbačenima i svima koji u današnjem svijetu žive raspeti trpeći nepravdu i nasilje.

Samo ako životno iskusimo tu iscjeljujuću moć na našim vlastitim ranama, kao pojedinci i kao tijelo [zajednica], izgubiti ćemo strah od ganuća nemjerljivom patnjom naše braće i početi ćemo strpljivo koračati s našim ljudima, učeći od njih najbolji način pomaganja i služenja (usp. GK 32. d. 4. br. 50.).

3. Činiti dobro u dobrom duhu, osjećajući s Crkvom

Uvijek se može učiniti korak unaprijed u činjenju dobra u dobrom duhu, osjećajući s Crkvom, kako kaže Ignacije. Također je vlastita Družbi služba razlučivanja načina na koji djelujemo. Faber to formulira tražeći milost da „sve dobro koje se može realizirati, misliti i organizirati bude učinjeno u dobrom duhu, a ne u lošem“. Ova milost razlučivanja, kako nije dostatno misliti, djelovati ili organizirati dobro, već ga treba provoditi u dobrom duhu, jest ono što nas ukorjenjuje u Crkvi, u kojoj Duh djeluje i podjeljuje različitost svojih karizmi za opće dobro. Faber je govorio kako u mnogim stvarima oni koji žele reformirati Crkvu imaju pravo, ali Bog je ne želi popraviti njihovim metodama. 

Vlastito je Družbi djelovati osjećajući s Crkvom. Činiti to bez gubljenja mira i s radošću, posebno kad se u obzir uzmu grijesi koje vidimo kako u nama osobno tako i u strukturama koje smo stvorili, to znači nositi križ, iskusiti siromaštvo i poniženje, a to su iskustva glede kojih nas Ignacije ohrabruje da izaberemo strpljivo podnošenje ili htijenje. Ondje gdje je proturječnost bila očitija, Ignacije daje primjer sabiranja u sebi, prije nego se govori ili djeluje, kako bi se činilo u dobrom duhu. Pravila za osjećanje s Crkvom ne čitamo kao precizne upute o spornim pitanjima (kao takve bi se mogle činiti zastarjelima), već kao primjere gdje je Ignacije u svome vremenu pozivao na „agere contra“ anti-crkvenog duha, naslanjajući se potpuno i odlično na stranu naše Majke, Crkve, ne kako bi se opravdala jedna upitna pozicija, već kako bi se otvorio prostor u kojem Duh može djelovati u svome vremenu. 

Službe djelovanja u dobrom duhu i razlučivanja čine nas ljudima Crkve – ne klerikalnima već crkvenima – ljudima „za druge“, bez ijedne vlastite stvari koja nas izolira, već ulažući sve što imamo u zajedništvo i u službu.

Ne koračamo sami, niti u udobnosti, već koračamo sa „srcem koje nije pomirljivo, koji se ne zatvara u sebe, već kuca u ritmu koračanja koje se ostvaruje zajedno sa svim vjernim pukom Božjim“. Koračamo postajući sve svima, želeći tako pomoći nekome. 

To oplijenjivanje samih sebe postiže da Družba ima i može uvijek imati lice, naglasak i način bivanja svih naroda, svih kultura, unoseći se u sve, posebno u srce svakog naroda, kako bi ondje stvorila Crkvu, sa svakim od njih, inkulturirajući evanđelje i evangelizirajući svaku kulturu.

Utječimo se Gospi od Puta, u sinovskom razgovoru ili kao u razgovoru sluge s Gospodaricom, kako bi nas zagovarala pred „Ocem milosrđa i Bogom svake utjehe“ (2 Kor 1,3), da nas uvijek iznova postavi sa svojim Sinom, s Isusom, koji na uzima i poziva da uzmemo zajedno s njime križ svijeta. Povjerimo joj naš „način postupanja“, da bude crkven, inkulturiran, siromašan, obilježen služenjem, slobodan od svake svjetovne ambicije. Utječemo se našoj Majci da vodi i prati svakog isusovca zajedno s dijelom vjernog puka kojem je poslan, na ovim putovima utjehe, suosjećanja i razlučivanja.

Obraćanje pape Franje članovima 36. Generalne kongregacije 24. listopada 2016.

Fotografija: Nacho Arteaga