Može nam se nametnuti pitanje: pa kakve veze ima tijelo s molitvom? Nije li molitva stvar našeg duha, srca, uma, volje, sve samih duhovnih dimenzija naše osobnosti? Zašto onda tu treba o tijelu govoriti? Tu i počinje problem. Zanemarili smo svoje tijelo u molitvi, dapače, zapostavili ga i zato imamo toliko problema s molitvom.

Mi nismo duša plus tijelo ili samo duša ili samo tijelo, nego smo jedinstvena osoba čije se dvije dimenzije; duhovna i tjelesna međusobno prožimaju. Dolazimo Bogu u molitvi sa svim onim što jesmo i što imamo. Ne možemo moliti i zanemariti svoje tijelo, ostaviti ga negdje poput ogrtača na vješalici u predsoblju prostorije u koju idemo moliti. I jer ne znamo kako tijelo uključiti u molitvu, ono nam često puta predstavlja smetnju u molitvi. Uz malo truda i nastojanja može nam biti velika pomoć u molitvi. Shvatit ćemo kako i svojim tijelom možemo itekako moliti.

Kad molimo kao zajednica, naši su se stavovi, naši položaji tijela “standardizirali” i sveli uglavnom na tri stava: sjedeći, stojeći i klečeći. Koji put pojedini se usude raširiti ruke kad mole Oče naš. I to je sve.

Međutim, kad smo sami, mogli bismo i trebali bismo više uključiti svoje tijelo u molitvu i svojim tijelom moliti. Od njega možemo napraviti riječ koju nije potrebno izgovarati jer dovoljno jasno govori svojim izražajem. Koliko se samo gestama služimo u običnom govoru, kojim sve pokretima pratimo izgovorenu riječ ili je ne trebamo ni izreći jer naša gesta dovoljno rječito govori.

Tijelo izražava ono što osjećamo i nosimo u svojoj nutrini. Drukčiji smo kad se veselimo, a drukčiji kad smo tužni. Kad idemo nešto moliti, nećemo se ponašati kao kad idemo nekome zahvaliti. Kad pristupamo molitvi, onda to činimo iz one situacije u kojoj se nalazimo, iz onog trenutka što u sebi proživljavamo. To ne smijemo zanemariti. Inače, postat ćemo nestvarni i umjetni.

Zato nam tijelo ne smije biti zapreka nego pomoć u našoj molitvi. Nije, stoga, potrebno ići na Daleki istok i tražiti kod gurua i drugih učitelja savjet i pomoć ili pohađati istočnjačke tečajeve koji bi nas naučili kako osjetiti svoje tijelo, kako se opustiti i smiriti i tako što bolje svoje tijelo iskoristiti u molitvi. Sve te tehnike imaju drugi cilj. Mi ne želimo postići nirvanu, izgubiti se u nekom miru i ništavilu gdje se ništa ne događa. Ukoliko nam različite tehnike pomažu, treba ih iskorisiti. Ako nas ne pripremaju na molitvu, onda ih ne možemo promatrati kao dio našeg molitvenog izražaja, nego kao tehnike kojima se želi nešto drugo postići što nama nije cilj kad idemo moliti.

Dovoljno je koji trenutak zastati, smiriti se, osjetiti svoju nutrinu, pa da shvatimo koji ćemo položaj tijela u svojoj molitvi zauzeti. U dodacima svoje knjižice Duhovne vježbe sv. Ignacije upozorava onoga koji ih obavlja kako će postupiti da dobro obavi molitvu (vježbu) i tako lakše nađe ono što želi:

Moram započeti svoje promatranje sad klečeći na koljenima, sad ležeći prostrt, sad nauznak, sad sjedećke, sad stojećke, idući uvijek za tim da nađem što želim. Ali pazimo na dvoje: prvo, nađem li ono što tražim klečeći, neću zauzimati drugi položaj da bih to ispitao, nađem li ležeći, isto tako itd.; drugo, nađem li u jednoj točki ono što želim, mirno ću se tu zaustaviti, ne hiteći tjeskobno dalje, sve dok ne udovoljim srcu. (DV 76)

Svejedno je, dakle, koji će biti položaj moga tijela, ali je jako važno da taj položaj bude odraz mog duhovnog raspoloženja s kojim stupam u molitvu. Taj stav izražava dio moje intime. Molitva u samoći daje nam priliku i dopušta da kroz tjelesni izražaj iznesemo ono što nosimo u srcu: molbu, prikazanje, zahvalnost, tjeskobu, radost, itd.

Psalmi obiluju takvim prizorima kad govore o uzdignutim rukama u večernjem prinosu, o prostrtosti u klanjaju, ili kajanju, o licima koja su zaplakana ili radosna pred Gospodinom, o klicanju i plesu…

Ako pokušamo to ostvariti u tišini i samoći svog molitvenog prostora, bit ćemo iznenađeni kako nam te geste ukazuju na nesvjesne zapreke i skrivene paralize koje u sebi nosimo, ali isto tako koliko nam pomažu da pronađemo osobni put u molitvi koja nas u tišini povezuje s Bogom.

Mirko Nikolić SJ, iz knjige Moliti, ali kako? U školi molitve sv. Ignacija Lojolskog

Fotografija: Mor Shani