Kada je riječ o osjećanju Božje prisutnosti, ponekad se usredotočimo na načine na koje Boga doživljavamo u velikim emocionalnim trenucima našeg života, tamo gdje je to iskustvo duboko proživljeno. Često sam čuo kako ljudi nostalgično govore o jednom ili dva „velika“ iskustva s Bogom, na duhovnoj obnovi u tinejdžerskoj dobi ili o dubokim iskustvima Božje topline i blizine godinama unazad. To su trenuci u kojima se možemo osjećati zapaljeni Božjom ljubavi. I sam se često s čežnjom sjećam vremena u prošlosti kad mi se činilo da je Bog tako jednostavno dodirnuo moje srce kroz Sveto pismo i poželim se vratiti u to vrijeme. Kad se usredotočimo samo na ove trenutke, raspršene kroz naš život, može se činiti da se Bog ne približava često toliko blizu. 

Ali Bog nam se približava i otkriva svakodnevno!

Pred kraj svog života sveti Ignacije je rekao da je kad god je poželio, u bilo koji sat, mogao pronaći Boga. U svakom trenutku si je mogao svjesno posvijestiti Božji mir i dobrotu koji su prisutni uvijek i posvuda, u njegovom srcu i u svijetu oko njega. Ignacijev primarni način susreta s uvijek prisutnim Bogom je po Božjim darovima, osobito na četiri načina: Božjim darovima meni (stvari u mom životu), Božjem sebedarju, Božjem trudu i brizi o meni, te Božjom prirodom koja se neprestano daruje. Zahvalnost je objektiv koji usmjerava naše poglede na Boga koji je uvijek blizu. Ignacije je vjerovao da se ljubav više pokazuje djelima nego riječima. Božja djela ljubavi su uvijek oko nas. Samo trebamo napraviti pauzu, zastati i gledati dovoljno dugo da ih vidimo. Vježbanje zahvalnosti će nam pomoći vidjeti i uočiti Darivatelja. 

Stvarnost

Walter Burghardt SJ rekao je „Kontemplacija je dugotrajan pogled usmjeren prema stvarnosti“. Boga ne doživljavamo primarno u dubokim trenucima našeg života – ili kako bi Ignacije rekao u utjesi – nego u stvarnosti našeg života. Često ističemo Ignacijeve duboke trenutke božanskog susreta, poput njegove ozljede u bitci ili ekstatičnog trenutka na rijeci Cardoner. No, trenuci koji su ga najviše formirali su vjerojatno bili oni koji su ga polako oblikovali i vodili prema Bogu koji je uvijek prisutan: u služenju siromasima u bolnici u Manrezi, u dubokom promišljanju u špilji u kojoj je napisao svoje Duhovne vježbe, kad nije mogao ostati u Svetoj Zemlji, putujući kao hodočasnik na magarcu, u duhovnim razgovorima koje je često vodio. 

Ako smo doživjeli snažno i duboko duhovno iskustvo, možemo se osjećati iznevjereno kad se s božanskim ne susretnemo više na isti način. Naša vjera tada prelazi na područje filozofskog razmišljanja. Mislimo i teologiziramo o Bogu, a propuštamo stvarne „površne” stvari našeg života. Ignacijevska duhovnost nastoji nas premjestiti iz filozofskog u iskustveno, u naša proživljena iskustva, osjećaje i odnose. 

Bog u lošim stvarima

Naša proživljena iskustva nisu uvijek krasna. Svi mi doživljavamo patnju i izazove. Ali Ignacije se ne pita: Je li Bog prisutan?, već – Kako je Bog prisutan?

Bog je prisutan u svim stvarima, čak i stvarima koje se čine lošima.

Ovdje moramo znati razliku između koncepta panteizma, koji govori da su sve stvari Bog. Ako su sve stvari Bog, onda ne bi imalo smisla vjerovati da je ‘zlo’ Bog, jer bi to Boga učinilo zlim. Ali panenteizam kaže da su sve stvari u Bogu. Drugim riječima, Bog je prisutan u svim stvarima i sve stvari su prisutne u Bogu. Bog je zasigurno prisutan u onome koji pati, onome koji je pod utjecajem zlih sila. Kada Bog ne bi bio prisutan u lošim stvarima kako bi ih Bog onda mogao otkupiti? Kako bi mi mogli biti otkupljeni?

Ignacije nije vjerovao da postoji mjesto na kojem Bog ne može biti. Ne postoji kutak Božjeg vlastitog stvaranja u kojem je Bog odsutan. Jer Bog je u svim stvarima.

Ponovo, pitanje je – dok s ljubavlju gledamo na stvarnost svog života – Na koji način je Bog prisutan? Što više se redovito to pitate, pa i moleći molitvu Egzamena ili zahvalnosti, tim više ćete primjećivati svakodnevne trenutke Božje prisutnosti. Primjećujem to u tihim trenucima doručka s mojom djecom, šetnji susjedstvom, ukusnom ručku, trenucima kada me netko sluša, čak i u trenucima tuge i beznađa – Bog je još uvijek tu. 

Andy Otto

Preuzeto s: godinallthings.com
s engleskog preveo D.V.
fotografija: Alex Wong 

Prethodni članakRastresenost u molitvi – Božji dar?
Sljedeći članakPotreba za pratnjom