Želimo li nešto više saznati ili produbiti svoje spoznaje, danas nam je to vrlo lako uz pomagalo koje nam je neprestance na raspolaganju, a to je računalo. U sveopćem nesnalaženju s ponekim problemima i u duhovnom životu tu su različiti portali koji nam počesto zamjenjuju cijele biblioteke. Nailazimo i na takozvane duhovne portale koji se bave duhovnošću. Tu je opet golemo šarenilo, pa valja dobro razlučiti ili tražiti pomoć nekoga da bih mogao s povjerenjem odrađeni portal uporabiti za svrhu koju želim postići. Osim toga postoje i izvorno informativni portali koji nas izvješćuju o nastupima Svetoga Oca. Tako je nedavno papa Franjo nekoliko kateheza srijedom posvetio molitvi s različitih vidika, ali i problematici koja prati molitvu. Jedan od najčešćih problema s kojim nikako ne možemo izaći na kraj jest upravo rastresenost.  O tome bih želio nešto reći i pokušati što jednostavnije odgovoriti na pitanje u naslovu. 

Znamo da se mnogi duhovni pisci pa i sveci bave tim problemom rastresenosti. Nedvojbeno nas mnoge njihove spoznaje i naputci mogu obogatiti i pomoći nam kako da izađemo na kraj s tom kadšto dosadnom stvarnošću uza sav trud koji pokušavamo uložiti. Pokušat ću pristupiti toj problematici i pozvati u pomoć najjednostavniju matematiku. 

Kad se želimo moliti ili kad već počnemo moliti ili smo već posve u njoj, kao da se pojavljuje tisuće drugih misli koje nas odvlače od onoga što želimo i čemu smo nakanili posvetiti dio vremena. Obično mislimo da nam misli odu na stotinu strana. Mislim da to nije točno. Pokušati ću to obrazložiti čak s vještim Indijancima, prema romanima Karla Maya. Premda svaka usporedba šepa, kako veli stara latinska poslovica, ipak nam može pomoći u obogaćivanju našega shvaćanja stvarnosti koju proživljavamo. Vješt Indijanac hvata koplje ili strelicu u letu. Upravo se mi tako ponašamo. Hvatamo vješto upravo ono što želimo. Doista nam svašta padne na pamet, ali hvatamo ono što želimo, ili se čak uhvatimo za ono što želimo. Već tu možemo naslutiti zašto nam je rastresenost Božji dar. No idimo postupno.

Ako mislimo da nam misli odlutaju na stotinu strana, varamo se. Čini mi se da nam misli odlutaju samo na sedam strana: to su naše slabosti sukladne sa sedam glavnih grijeha. A tih sedam glavnih grijeha mogu se ponajprije svesti na dva zajednička nazivnika, tako da se naše misli usredotočuju na naše najveće želje ili pak na najveće strahove. Upotrijebio sam superlativ, ali ne mora se uvijek raditi o najvećim željama i strahovima, nego o prigodnim manjim željama i strahovima. Znači da nam misli odlutaju samo na dvije strane. Ako bismo možda htjeli pobliže obilježiti i želje i strahove, onda bi nam psiholozi o tome mogli mnogo više reći. Ipak ću se potruditi i to pojednostaviti. Težnje i strahovi povezani su temeljem našega života: urođenim nagonom za životom i njegovim održanjem te za njegovom vrijednošću to jest za našom vrijednošću. S tim u vezi možemo reći da su naše rastresenosti usmjerene na spolnost u najširem smislu i na našu ljudsku vrijednost i značenje. Ako bismo to pokušali shvatiti s njihovim suprotnostima, onda bismo rekli da su rastresenosti, ili onda napasti, poput dva grozda: jedan na području tjelesnosti ili pak jednostavno bludnosti, a drugi na duhovnom području, a to je oholost, na što se nadovezuju različite njezine manifestacije bilo javne bilo prikrivene. 

Valja također pripomenuti da ni spolnost ni želja za potvrdom naše vrijednosti nisu po sebi grješne, nego njihovo pogrešno usmjeravanje prema jednostavnom užitku u jednom ili drugom. Tu onda odmah nadolazi pomisao o vlastitom dostojanstvu kao i o dostojanstvu drugih osoba. Sve što umanjuje to dostojanstvo očito je onda veći ili manji grijeh. 

Kad bismo pak i ta dva zajednička nazivnika težnji i strahova pokušali pobliže označiti, onda se oni prožimaju upravo u toj temeljnici našega života, a to je život sam. Strah nas je da izgubimo spolnu moć ili je želimo iskazivati, a jednako nas je strah poniženja, ali onda taj strah iskazujemo ponižavanjem drugih. 

Svedemo li, dakle, ta dva zajednička nazivnika na samo jedan, onda, kao i za glavne grijehe, taj zajednički nazivnik jest ja. Ja sam u središtu svojih misli, a ne Bog s kojim bih želio komunicirati.

I upravo je tu razlog zašto su nam rastresenosti Božji dar: Bog nam i preko naših rastresenosti govori i daje mogućnost da se bolje upoznamo i da bolje usmjerimo svoja nastojanja da se upravo Njemu približimo.

Mi se, naime, bavimo sobom, a ne s Bogom. Bog nam jednostavno kazuje gdje je to još moje srce, a da nije usidreno u Njemu. Kako onda postupati? Jednostavno. Zahvaliti Bogu što mi daje prigodu da sada upravo o toj svojoj rastresenosti s Njim porazgovorim (bez obzira na to što sam pripravio primjerice za meditaciju) usmjerujući svoja pitanja i sebi i Bogu: Zašto to mene muči? Što bih na tom području morao činiti da se sve uskladi? I onda ćemo vrlo lako shvatiti da iz srca izlaze zle misli, bludništva, zlo oko, zavisti itd. Odnosno: lako nam je razvidno da nas Bog poziva da se odsredištimo od sebe i usredištimo se na Njega i omogućimo mu da u On nama raste, ne praveći Mu nikakve prepreke u sebi.

Kad to shvatimo, bit će nam jasnije kako je sv. Ignacije upravo u Kristu dobio novi pogled na svu stvarnost u sebi i oko sebe. Nadam se da vas nisam previše umorio ovakvim umovanjem.

Vatroslav Halambek SJ
fotografija: Nick Fewings

Prethodni članakMolitva u duhovnim vježbama
Sljedeći članakKako je Bog prisutan?