Danas se po čitavu svijetu povećava zanimanje za meditaciju, ne samo među redovnicima, tj. “religioznim profesionalcima”, nego i među laicima, osobito među mladima, i ne samo među religioznim ljudima nego i među onima koji se ne smatraju vjernicima. To zanimanje predugo traje da bi se moglo protumačiti jednostavno kao “modni hir” , pa iz toga možemo zaključiti da u pozadini ove pojačane okrenutosti prema meditaciji leže neki dublji psihološki razlozi. Racionalizam i tehnika bez srca predugo gospodare svijetom i životom ljudi, pa se moglo i očekivati da će se ljudska psiha, ta čudesna stvarnost koja uvijek pronalazi svoj put prema samooostvarenju, i ovdje tražiti i pronaći nove putove za vlastito ostvarenje. I doista, sama ljudska psiha budni se protiv te jednostranosti racionalizma i bezdušne tehnike. Okretanje prema meditaciji prvi je pokušaj suvremenoga čovjeka da obogati svoju ličnost, svoje iskustvo novim dimenzijama.

Što se promijenilo u svijesti moderna čovjeka da osjeća potrebu za meditacijom? Možda smo, nakon trijumfalna, ali u biti neuspjela razdoblja prevlasti razuma postali svjesni da znanje nije jedina spoznajna dimenzija, tj. veliko znanje ne iscrpljuje sav spoznajni i doživljajni potencijal osobe. Shvatili smo “metodom vlastite kože” onu prastaru istinu da veliko znanje ne čini čovjeka sretnim! (sv. Ignacije). Potrebno je i neposredno iskustvo. Uravnotežena se ličnost ne može graditi samo na razumu: traži se i srce. Nije dovoljno živjeti samo u dimenziji aktivnosti: potrebna je i dimenzija pasivnosti.

Na žalost, čini su se da i kršćani na neki način “odvikli” od meditiranja. Ono što neki duhovni pisci danas nazivaju “meditacijama”, nerijetko su zapravo teški, dugi i učeni teološki, moralni ili egzegetski traktati i predavanja, o kojima zainteresirani čitalac eventualno može razmišljati, ali teško bismo ih mogli nazvati meditacijama. To je u biti “fiskultura mozga”. No najviše su nam u kršćanstvu nedostajale tehnike koncentracije, vježbe za sabranost. Zapadni misaoni svijet i spoznajni model donedavna je s nepovjerenjem gledao na tehnike koncentracije, osobito ako su one potjecale s Istoka.

Postoji i dublji, recimo, “individualno-psihološki” razlog za zanemarivanje meditacije. Suvremeni je čovjek sav okrenut učinkovitosti. Danas se čovjeka zapravo vrednuje po tome koliko može proizvesti, kliko može ostvariti, u prvome redu na materijalnom planu, ali i na duhovnom. A molitva općenito, meditacija pak na poseban način, ne pripadaju kategoriji učinkovitosti. Molitva, po svojoj biti, nije uvjetovana svrhom. A naš je život usmjeren prema svrsi i treba dati rezultate. Pa i naš odmor mora pokazati neki učinak. Meditacija je velika iznimka. Ona je mirna točka, os oko koje se vrti sve drugo djelovanje. Ako nedostaje ta os, onda naš život postaje prazna vrtnja. Ali sama os u strogome smislu riječi ne služi ničemu. Drugim riječima, dokle god čovjek u molitvi ili meditaciji nastoji nešto postići, vjerojatno ga čeka zaročaranje. Ovdje leži jedna o teškoća u molitvenom životu: na određenom stupnju mi ne vidimo više nikakve “korisnosti” od molitve i u napasti smo da prestanemo moliti.

Mihály Szentmártoni SJ, iz knjige “Psihologija duhovnog života”
Fotografija: Omid Armin