Kako sam se svojedobno borio protiv toga (i s uspjehom!) da se moji ljudi promaknu na biskupske i slične položaje, i to ne zato što se iz moje male čete tada ne bi smjeli uzeti najbolji ljudi. Kad danas neki isusovac postane biskup ili kardinal, onda vas to ništa ne smeta; u osnovi se čini normalnim da to postoji, a bilo je vremena kad je isusovački kurijalni kardinal bio gotovo trajna ustanova.

Zar ne primjećujete kako se u tome razlikuju moj i vaš mentalitet? Reći ćete: “Da, onda su bila drukčija vremena, a ovakvim imenovanjem danas se ne postaje neki moćan gospodin.” Nije točno! Prvo, kardinali i biskupi i danas su ipak ljudi koji su u velikoj mjeri pritisnuti napašću za moći. I drugo, morali biste čak pitati (kad biste bili u pravu) gdje danas u Crkvi leže pozicije, službe, poluge moći itd. kojih biste se u mojem duhu odlučno morali odreći da biste, bez “moći”, čistim povjerenjem u snagu Duha i Kristovom ludošću služili ljudima po Crkvi. Biskup kao Helder Camara može danas mirno postati i jedan od vas jer onda on za siromašne riskira i glavu i vrat. No promislite, gdje danas stoje “biskupske stolice” i kako se one danas možda sasvim drukčije zovu, na kojima vi ne biste smjeli sjediti, premda se može i pokazati da su one u Crkvi neminovne. Poznat mi je problem koji leži u razlogu kako jedna karizmatska zajednica radikalnog nasljedovanja Isusa može biti i crkveno institucionalizirani red. Dakako da sam bio sretan kada su za mojega života pape i Crkva službeno odobrili Red. I vi morate nastojati čudo te identifikacije uvijek nanovo izvesti. Račun se neće nikad poravnati. Ali pokušajte uvijek nanovo. Samo jedno od toga dvoga je premalo. Tek oboje zajedno dovoljno razapinje.

Kad govorim o “siromašnom” i “poniznom” Isusu, kakvoga sam želio nasljedovati, onda te riječi danas morate prevesti u teoriju i u praksu da biste ih doista razumjeli. Morate se pitati: “Što danas, u vaše vrijeme, zapravo znači “siromašan” i “ponizan” ? “

Kad danas netko postane isusovac, onda on možda prilično brzo i samorazumljivo postane pobožan čovjek i svećenik. Ali siromašan i ponizan još dugo nije.

Kako mora izgledati to praktično prevođenje u današnju stvarnost, to morate sami istražiti. Možda pojedinac među vama mora to pronaći najprije za sama sebe prije nego što to postane jasno u Redu kao cjelini. No, zaboga, nemojte bježati u puko stajalište kakvo mogu imati i crkveni prelati. Siromaštvo i poniznost prevedeni u današnju situaciju moraju društveno-politički u profanome društvu i u Crkvi vrijediti kao kritički ostan, opasno sjećanje na Isusa i ugroza samorazumljivog pogona crkvenih institucija. Inače to prevođenje ne vrijedi ništa. No to je zapravo samo kriterij, a ne i stvaran motiv za vas. Motiv je Isus, koji tone u smrt, On, a ne neka društveno-politička računica. Samo vas On može sačuvati od zaslijepljenosti moći koja i u Crkvi postoji u tisućama oblika i koja će tu biti i ostati; samo vas On može spasiti od prenaglašene misli da je moguće ljudima služiti ipak samo kad imaš moć; samo On može vam učiniti shvatljivim i prihvatljivim sveti križ Njegove nemoći.

Karl Rahner SJ, iz knjige “Staro reći na novi način. Fiktivni ‘Govor Ignacija Lojolskog današnjem isusovcu'”

Fotografija: Clay Banks