“Braćo, molimo vas u Kristovo ime: dajte, pomirite se s Bogom!” 2 Kor 5,20

Kako se ispovjediti?

Ne želim ovdje održati jedno pastoralno predavanje, nego jednostavno predložiti nešto svima onima koji su možda u nekom trenutku svog života, sve više i više odgađali svoju ispovijed bez da su uspjeli razumjeti zašto, i koji su u nemogućnosti da ponovno uđu u odsada formalnu praksu zbog neke unutarnje napetosti. Želio bih ponuditi ovaj prijedlog jedino jer je meni bio koristan. Svatko dijeli ono iskustvo koje je njemu pomoglo. Ja sam se pitao, ili me Gospodin potaknuo da se pitam, za vrijeme jedne kratke i u žurbi proživljene ispovijedi, zašto je ne probati učiniti duljom i s više mira. Ovo se čini kao neki paradoks, ali ponekad čak i paradoksi pomognu da se izađe iz blokirane situacije. Uz pomoć jedne osobe prešao sam, dakle, s ispovijedi na ono što zovem pokornički razgovor.

Čini mi se da se tu ponajprije radi o razgovoru s bratom koji predstavlja Crkvu, dakle, s jednim svećenikom u kojem vidim direktnog Božjeg predstavnika; razgovor učinjen moleći zajedno, u kojem ja otkrivam sve ono što osjećam u sebi, u tom trenutku: predstavljam se onakav kakav jesam, pred Crkvom i pred Bogom.

Prepoznati ono što me raduje

Po mom mišljenju ovaj razgovor u biti sadrži dva dijela: prvi koji zovem “confessio laudis”, što će reći ispovijed u prvotnom smislu te riječi. I tu također možemo krenuti od jednog paradoksa: ako je svaki put toliko bolno i toliko teško izreći moje grijehe zašto ne krenuti s dobrim djelima? Sam sveti Ignacije to preporučuje u svojim Duhovnim vježbama uzevši kao prvu točku zahvalu (DV 43): Gospodine, želim ti najprije zahvaliti jer si mi pomogao, ovo se dogodilo, mogao sam se približiti toj osobi, osjećam u sebi mir, preživio sam tešku situaciju, mogao sam bolje moliti.

Zahvaliti Bogu za sve što jesam, za njegov dar, u obliku razgovora, molitve, slavljenja; prepoznati ono što me sada, pred Bogom, raduje: sretan sam zbog te i te stvari, prošle ili sadašnje. Važno je da sve to iznesem pred Gospodina: to je priznanje njegove dobrote za nas, njegove vlasti i snage, njegova milosrđa.

Prepoznati ono što mi smeta

Nakon prvog koraka, možemo prijeći na jednu “confessio vitae” koju bih definirao ovako: kao nešto više od potrage i nabrajanja konkretnih grijeha, prepoznati pred Bogom ono što mi sada smeta, ono što bih volio da nestane. Često su to više stavovi, načini razmišljanja ili postupanja, nego li konkretni grijesi, ali u biti uzroci toga su dvanaest obilježja koje navodi sveti Marko (Mk 7, 21): oholost, zavist, pohlepa… koji izlaze na vidjelo u tom stanju duše.

Ili, pak, reći ću pred Bogom: žalim što nisam mogao iskreno razgovarati s ovom ili ovom osobom, glumim moj odnos s tom grupom ljudi, ne znam od kuda početi. Žalim što nisam uspio moliti, smeta me što sam dopustio da me vodi moja seksualnost, žudnje koje ne bih želio osjećati, maštanja koja me uznemiravaju. Možda se ne okrivljujem ni za jedan određeni grijeh, već dolazim pred Gospodina i tražim ga da me On ozdravi.

Stvarno se ne radi o tome da stavim na stol tri ili četiri grijeha, da oni budu izbrisani, nego o krsnom uranjanju u snagu i vlast Duha: Gospodine, očisti me, prosvijetli me. I ne tražim samo u ovoj ispovijedi da se izbriše ovaj ili onaj grijeh, već da se moje srce promijeni, da u meni bude manje onoga što me sputava, manje tuge, manje sumnje, manje oholosti. Možda ne znam od kuda početi, ali predajem sve to u vlast Razapetog i Uskrsnulog po ovlasti Crkve.

Iz toga se rađa molitva koja može biti izrečena zajedno sa svećenikom: može se recitirati jedan psalam, molitve iz Biblije, zahvala i prošnja, ili neka spontana molitva na koju dolazi sakramentalno odrješenje kao objava Božje snage za koju molim, jer ne mogu se mijenjati samo svojim snagama. Stavljam se još jednom podno križa, pod tu snagu koja me krstila da me još jednom uzme u svoje ruke.

Pokornički razgovor

Evo što smatram pod pokorničkim razgovorom: to nije samo psihološki razgovor ili neka vrsta terapije. Nije potrebno da mi ispovjednik otkrije tajne izvore mojih pogrešaka: to se također može dogoditi s nekih stručnjakom za ljudsko srce, on uvijek može moliti za mene, nada mnom i sa mnom.

Ovdje se radi o tome da se pokorim snazi i ovlasti Crkve i da po tome ponovo pronađem vrijednost sakramenta: ispovjedit ću se ne kako bih nešto zanimljivo osjetio ili da vidim koji ću savjet dobiti, nego zato što sam ja onaj koji se želi pokoriti Božjoj snazi i vlasti, i to mi je dovoljno, to mi daje radost i mir.

Ovo je, dakle, s bezbroj mogućih varijanti, prijedlog koji sam vam želio dati. Jasno je da na taj način ispovijed može trajati malo duže, ali suočavamo se s njom puno lakše jer vidimo što ona u stvari znači na mom putu prema Bogu. Svakome od vas Gospodin je vjerojatno ukazao na druge oblike koji bi kao iskustva mogli biti podijeljeni s drugima jer bi im na taj način mogli pomoći.

kardinal Carlo Maria Martini SJ
Fotografija: Thomas Vitali