Matteo Ricci zasigurno je bio prvi kulturalni most između Istoka i Zapada, iskustvo naviještanja i susreta što je doprlo do srca Kine i obilježila joj povijest. No gdje je izvornost i aktualnost toga iskustva? Kako onda mudro i smjelo nastaviti? Ako je već jasno da multietnička i multikulturalna sadašnjost nameće dijalog među religijama i kulturama kao prvotni zahtjev, ipak još uvijek vrijede putovi za ostvarenje toga cilja. Matteo Ricci još je uvijek prikladan primjer da se odgovori današnjim traženjima.

Mudro i ponizno on je prije od svih tumačio put inkulturacije. Učio je i poučavao kako prepoznati unutarnje mogućnosti u svakoj ljudskoj uljudbi te tako vrednovati svaku sastavnicu dobra u njoj a da se ništa ne izgubi, nego naprotiv, upravljajući sve prema svrsi. Takav su stav odmah cijenili i sami Kinezi s kojima je isusovački misionar ušao u duboke odnose tako da je postao jedan od rijetkih zapadnjačkih likova vrijedan najvišega poštovanja.

Ricci nije teoretizirao o tom svom načinu postupanja, ali ono što je učinio tvori prekretnicu u procesu inkulturacije Evanđelja. Naučio je kineski jezik ne samo da bi mogao govoriti, nego ponajviše stoga da može slušati kineski svijet. To je možda najoriginalniji i posve novi vidik: prihvaćajući sve čime bi se mogao u tome obogatiti, pokušao je slušati tisućljetnu kulturu. Nakon što je ušao u Kinu kao zapadni redovnik, uočio je da je potrebno prijeći od toga da ga se poštuje k tomu što jest tj. da poštuje, prihvaća kulturu i narod gdje se nalazi. Nije htio samo da ga slušaju, nego da ga prihvate, a to je postigao svojom sposobnošću da se prilagodi i svojom pozornošću na kulturu i osobe. Dao se poučiti u kineskoj kulturi ulazeći u dubinu uključujući tu i konfucijanizam kao najplodniji put, najpogodnije tlo da uzrastu sjemenke Evanđelja. No on se ipak nije prvotno posvetio propovijedanju, nego utjelovljenju Evanđelja ulazeći u prijateljske odnose s kineskim narodom i iz tih je odnosa moglo niknuti sjeme navještaja.

Matteo Rici bio je jedan od pionira inkulturacije. Donosimo što o tome piše p. Pedro Arrupe, general Družbe, 1978. godine:

“Inkulturacija znači utjelovljenje kršćanskoga života i poruke u neko konkretno kulturalno područje tako da to iskustvo ne samo da se uspijeva izraziti kulturi vlastitim sastavnicama (što bi bila tek površna prilagodba), nego postaje nadahniteljski, normativni objedinjavajući princip koji preobražava i ponovno stvara tu kulturu započinjući zapravo neko ‘novo stvaranje’. Svakako je riječ o kršćanskom iskustvu naroda Božjega koji živi u nekom određenom kulturalnom okružju prihvativši tradicionalne vrijednosti vlastite kulture, ali se otvara drugim kulturama. To je iskustvo neke mjesne Crkve koja, propitujući prošlost, stvara budućnost u sadašnjosti. Koji se stavovi zahtijevaju od onoga tko želi navijestiti Evanđelje? Duboko i osobno poznavanje Boga.

Božanski je ne biti omeđen najvećim, a ipak biti i u najmanjem.

Ideje i proučavanja nisu dostatni da bismo se prepustili preobrazbi. Potreban je šok osobnoga, dubokoga iskustva. Za one koji su pozvani živjeti u nekoj drugoj kulturi, očito je da se imaju integrirati u novu zemlju, u novi život, u novi jezik. Oni pak koji ostaju u svojoj zemlji, iskusit će nove načine života koji se pojavljuju u svijetu koji se mijenja: nije riječ o jednostavnom proučavanju novih mentaliteta, nego iskustveno prožimanje načinom življenja u skupinama s kojima moramo raditi poput, primjerice, s useljenicima i izbjeglicama, sa stanovnicima siromašnih četvrti, s intelektualcima, studentima, umjetnicima… Poznati epitaf što ga donosi Imago Primi Saeculi Societatis Iesu quale Elogium sepulcrale S. Ignatii, izdano u Antwerpenu 1640. tvrdi: Non coerceri a maximo sed contineri a minimo divinum est (božanski je ne biti omeđen najvećim, a ipak biti i u najmanjem) sažimlje taj mentalitet, taj duh. To je princip koji nas izaziva na mjesno konkretiziranje sve do najmanjih stvari, a da se ne odreknemo veličine i univerzalnosti ljudskih vrijednosti, koje nijedna kultura ni sustav ne može savršeno i potpuno prihvatiti i utjeloviti […].

Inkulturacija stoji pred prividnom dvostrukošću: s jedne strane svaki narod potiče na stvaranje vlastitoga identiteta, a s druge nudi Krista, naš mir koji ruši prepreke i ostvaruje jedinstvo naroda, pomirujući sve ljude kao djecu istoga Oca u bratskom društvu u kojem ne samo da nisu dokončane nepravde nego ni mržnje ni neprijateljstva. Utjelovljenje vjere u neku kulturu doista potiče na ozbiljno istraživanje u vlastitu dubinu te na otkrivanje vlastitoga identiteta gdje je i najdublja ljudska i duhovna srž vlastitoga naroda. Upravo tu vjera otkriva tajnovito djelovanje Duha Svetoga koje se može uočiti samo u svjetlu istoga Duha te očituje razloge postojanja određene kulture i njezina posebnoga poziva u tajni svijeta.”

Adolfo Nicolás SJ, iz predavanja “Matteo Ricci: Prijateljstvo kao misionarski stil”

Prethodni članakPedro Arrupe o mladom isusovcu
Sljedeći članakSudar kultura je nova šansa