Ove godine, tijekom Tjedna molitve za jedinstvo kršćana (18.-25. siječnja) odabran je odlomak koji se čita na svetkovinu Bogojavljenja, a istaknut je sljedeći redak: “Vidjesmo gdje izlazi zvijezda njegova pa mu se dođosmo pokloniti” (Mt 2,2). Znamo da su – zajedno s pastirima – “magi” (na grčkom μάγοι, često prevedeno kao “mudraci” ili “ljudi koji su proučavali zvijezde-zvjezdoznanci”) bili prvi koji su se, prema evanđeljima, došli pokloniti djetetu Isusu u kojemu su prepoznali vrlo važnu osobu, toliko da su ga htjeli štovati kao Boga.
Možda, međutim, nismo svjesni da su upravo ti ljudi, i pastiri i mudraci, bili među onima koje su Izraelci toga vremena smatrali najudaljenijim i najneprikladnijima za susret s Bogom. Bili su isključeni iz hrama, iz obreda koji se smatraju svetim, iz mogućeg zajedništva s Bogom.
Ipak, čini se da su oni bili ti koji su najviše bili otvoreni za Božju objavu. Doista, zahvaljujući njima Gospodin se očitovao svijetu, dopustio je da ga i drugi prepoznaju.
Bez obzira na to tko su ti magovi bili, jedno je sasvim sigurno: bili su stranci. Oni nisu bili dio naroda Izraela i nisu dijelili njihovu vjeru. U tom smislu bi ih Židovi Isusova vremena smatrali poganima. Unatoč tome, kako svjedoči priča o Petru i Korneliju (usp. Dj 10), mnogi su pogani također primili Duha Svetoga, koji im je jedini mogao obznaniti Sina Božjega i po njemu Boga Oca. Mudraci i mnogi drugi pogani otvorili su svoja srca ljubavi koju daje Duh Sveti (usp. Rim 5,5).
I kako to da su ovi bili otvoreniji trojedinom Bogu od pismoznanca i farizeja koji su smatrani najboljima od izabranog naroda? Možda zato što su bili slobodniji, nisu bili vezani pravilima i propisima koje je nametnula religija naroda Izraela? Da, Duha Svetoga mogu primiti samo slobodni ljudi, kako pogani tako i Izraelci. Samo slobodni ljudi mogu prepoznati Sina Očeva, kako u malom djetetu Isusu, tako i u odraslom čovjeku Isusu za vrijeme njegove muke i u trenutku njegove smrti. Doista, u tom trenutku prema Markovom evanđelju samo ga je rimski satnik, stranac i poganin, prepoznao kao Sina Božjega (usp. Mk 15,39).
To svakako ne znači da netko mora biti pastir ili mag ili poganin ili stranac da bi bio otvoren Duhu Svetom. Međutim, čini se sasvim jasnim jedan uvjet: potrebna je sloboda od pravila, od propisa, a prije svega od sebe, od vlastitih interesa. U takvoj je slobodi Djevica Marija mogla primiti Duha i Riječ koji su se u njoj utjelovili. Kasnije nas je On sam, Isus Krist, došao osloboditi, kako naglašava sveti Pavao (usp. Gal 5,1). Zahvaljujući toj slobodi, nakon Kristove smrti i uskrsnuća, isti je Duh mogao ujediniti raspršene učenike i od njih formirati svoje Tijelo, Crkvu. Od početka je to bila Crkva u kojoj je bilo mnogo različitosti i mnogo napetosti, ali ujedinjena zahvaljujući otvorenosti njezinih članova Duhu Svetome. Kršćani su od početka nastojali živjeti u zajedništvu otvarajući se ljubavi koju su primili, koja ih je učinila slobodnima i učinila članovima zajedništva vjere.
Razmišljajući o ovom odlomku iz Matejeva evanđelja, možemo ga iskoristiti da osvijetlimo odnose među kršćanima kroz povijest, a posebno u posljednjih nekoliko godina. Ograničit ću se na odnose s nekatoličkim Crkvama kršćanskog istoka, posebno s bizantskim crkvama – zapravo, to su one koje najbolje poznajem i s kojima imam najviše odnosa. Vjerujemo da ove Crkve imaju, poput Katoličke Crkve, apostolsko naslijeđe i valjane sakramente. Kod njih, barem s katoličkog gledišta, nema pravih dogmatskih prepreka za puno zajedništvo, već teškoća međusobnog razumijevanja zbog dugih stoljeća u kojima su živjele međusobno odvojene. Zašto se onda ne možemo istinski susresti i zajedno slaviti euharistiju? Što je to što nas zapravo dijeli? Ali više od odgovora na ovo, želio bih vidjeti učinjene korake za prevladavanje ove podjele i one koji su još pred nama.
Hvala Bogu, napravili smo mnogo koraka jedni prema drugima, posebno prateći otvorenost na katoličkoj strani nakon II Vatikanskog sabora, ali i želju za susretom od strane pravoslavnih Crkava, iako ne od svih podjednako. Bilo je mnogo susreta na svim razinama, mnogo gesti dobrodošlice i molbi za oprost, mnogo prilika da se bolje upoznamo. Međutim, čini se da se posljednjih godina početni žar ohladio, nekad s jedne, a nekad s druge strane. Osim toga, nedavno su se pojavile nove poteškoće, posebice u odnosima između bizantskih pravoslavnih crkava. Iako je istina da je i do sada među njima bilo napetosti, ipak su sačuvali osnovno zajedništvo izraženo u euharistijskom zajedništvu i šire. Međutim, posljednjih godina to je zajedništvo prekinuto između nekih pravoslavnih crkava i čini se da napetosti rastu. Nažalost, to ima negativan utjecaj na odnose između Katoličke crkve i pravoslavnih crkava.
Koji je način prevladavanja podjela? Ne želim se pretvarati da imam odgovor, iako vjerujem da je on sasvim jasan i vjerojatno isti kao i uvijek: otvorenost Duhu Svetom koji nas ispunjava ljubavlju, koji nas oslobađa od nas samih da se možemo susresti i izraziti dobrodošlicu drugome. U određenom smislu, čak nas i magi mogu naučiti nečemu u tom smislu: otvorite svoje srce, krenite u iskrenu i slobodnu potragu, prepustite se vođenju, prepoznajte “drugoga” i dajte mu povjerenje. Sve to otvara put susretima, potiče međusobno razumijevanje, pomaže u prevladavanju predrasuda i ponovnom otkrivanju zajedništva među ljudima.
To, međutim, također znači “relativizirati” – u dobrom smislu riječi – vlastite doktrine, pravila i strukture, kako bi se mogli susresti s drugim, kako bi ga mogli poznavati i cijeniti, a time i također bolje upoznati sebe. “Relativizirati” ovdje ne znači ništa drugo nego dati prednost “odnosu”, ljubavi koju Duh Sveti ulijeva u naša srca i koji jedini može dati smisao učenjima, receptima i strukturama. Dapače, ako se prvenstvo daje odnosima sve ostalo također može pomoći na putu prema punom zajedništvu, kao što moli sam Gospodin: “da budu jedno” (Iv 17, 22). Inače, nauk i norme, koliko god bili dobri sami po sebi, donose rizik da dovedu do napetosti, pa čak i podjela.
U trenutnoj situaciji ne vidim drugi način nego nastaviti, u predanosti i vjernosti, već uspostavljene odnose, kako na institucionalnoj tako i na osobnoj razini. No, budući da se službeni odnosi u nekim slučajevima čine težim, bilo bi još važnije umnožiti i produbiti osobne. U tom smislu često mi pomaže svjedočanstvo p. Tomáša Špidlíka, koji je volio reći da nije upoznao “Pravoslavce”, nego je upoznao “prijatelje” – a imao ih je mnogo s kojima se često družio. I moje vlastito iskustvo u tom pogledu je dobro, iako malo: nekoliko sam puta iskusio kako je slobodan odnos bez interesa otvarao vrata, nadvladavao predrasude s obje strane i omogućio međusobno upoznavanje, poštovanje, a ponekad i trajno prijateljstvo. U nekim je slučajevima takav osobni odnos čak otvorio neka vrata na službenoj razini.
Zamolimo dakle Boga Oca da naša srca otvori Duhu Svetome, da nas oslobodi od nas samih i sjedini sa svojim Sinom u zajedništvu Crkve, Tijela Kristova. Amen.
p. Milan Zust SJ
Preuzeto s dimensions.faith.
Prevela s engleskog L. F.
Fotografija: Maximilien T’Scharner
