Otkada je s nama epidemija Covid 19, svijet se promijenio. Ali svijet je do sada kroz povijest puno puta bio naglavačke – bilo da se radilo o pandemijama poput crne smrti i španjolske gripe ili o ranama koje si je čovječanstvo samo nanijelo kroz dva svjetska rata koja su izjela svijet u prvoj polovici dvadesetog stoljeća. I uvijek je to sve nekako prošlo i čovječanstvo se oporavljalo. 

Prije 500 godina, 20. svibnja 1521., Ignacija Loyolskog je ozbiljno ranila topovska kugla u bitci kod Pamplone. Njegov put je krenuo od oporavka pa do obraćenja, od svjetovnih prema duhovnim čežnjama kojima se bavio ostatak svog života, sve do njegovog rada Ad Maiorem Dei Gloriam. Četiri mjeseca ranije u Njemačkoj, dogodila se još jedna povijesna senzacija kad je Martin Luther ekskomuniciran zato što je odbio odreći se 41 teze izvedene iz njegovih spisa. To je bio događaj koji će započeti Reformaciju i značajno promijeniti tijek svjetske povijesti. Reakcije te dvojice muškaraca na njihova suđenja nam mogu dati određene uvide. Obojica su smatrala da pomažu Crkvi ali je svaki drugačije tome pristupio: Luther se izravno suprotstavio, dok je Ignacije težio promijeniti ju iznutra, kao “tih, zarazan utjecaj”.

Značajno je to što su sljedbenici Martina Luthera sebe nazvali Luteranima po njihovom osnivaču, dok se Ignacijevi drugovi (ne sljedbenici) nisu nazvali Ignacijevci. Ignacije i njegova subraća prvotno su se nazvali Družba Isusova: Amigos en El Senor ili “Prijatelji u Gospodinu”. Ignacije je, dakle, bio druželjubiv čovjek. Sve što je činio bilo je za veću slavu Božju i držao je do toga da otkloni sve zasluge od sebe. Ignacije je bio odličan organizator i proveo je posljednjih šesnaest godina svoga života odrečući se svog vlastitog plana da bude hodočasnik, sljedeći Božji plan da ustanovi čvrstu organizaciju koja će nadživjeti njega i sve njegove nasljednike.

Kada se obraćao Institutu Loyola u Dublinu 2018., dr. Alan Roxburgh je primijetio da je vrijeme da se kršćani reorganiziraju, promisle i ponovno pojave i pokrenu u manjim zajednicama. Objašnjavajući da riječ “župa” ima svoje izvore u administrativnoj strukturi Rimskog carstva, sugerirao je da je put kojim možemo krenuti naprijed taj da umanjimo i reformiramo zajednice. Iako se nije izravno referirao na E.F. Schumacherovu tezu da je ono što je malo predivno, lako je doći do tog zaključka.

Ignacije se također rodio u (zapadnom) svijetu, u krizi u kojoj je kršćanstvo bilo u neredu. Crkva i država su bile neraskidivo isprepletene. Protestantska reformacija nije otpetljala čvor, već je samo preuredila veze crkve i države duž političkih linija. Međutim, cimeri reformacije – renesansa i prosvjetiteljstvo osigurali su da se kršćanstvo proširi u svim svojim oblicima diljem svijeta sljedećih 250 godina do ukidanja Družbe Isusove 1773.

Pobunjenici i pobune

Pokojni Leonard Cohen je napisao:

…Isus je bio mornar kada je hodao po vodi,
I proveo je puno vremena gledajući sa svog usamljenog drvenog tornja,
I kada je znao da ga samo ljudi koji se utapaju mogu vidjeti
Rekao je da će svi ljudi biti mornari dok ih more ne oslobodi.

Slika Isusa kao Spasitelja kojemu se obratimo samo u vremenima potrebe je jedna od mnogih manifestacija Krista, koji nikad nije bio sve svim ljudima ali je bio mnogo toga mnogima. On je također bio pobunjenik. Rođen kao Židov, pobunio se protiv ustaljenih uvjerenja o vjeri i zamijenio je Boga ljutnje Bogom ljubavi. Židovi su se nadali da će ih voditi slobodi od rimskih gospodara, ali je pažljivo izbjegao to suočavanje i trudio se održati crkvu i državu odvojeno, kada se pred njima zalagao da “daju caru carevo, a Bogu Božje”. Kada je razočarao Židove, oni su ga predali tlačiteljima, koji su rado smaknuli još jednog vođu pobunjenika, i umro je zbog svoje nevolje – i za nas.

Ignacije je također bio pobunjenik. Poput Krista, odabrao je raditi unutar sustava, a ne protiv sustava i biti taj tihi, zarazan utjecaj. Usvajajući ovaj pristup uspio je preustrojiti crkvu svoga vremena i voditi njezinu obnovu. Ignacije nas je također poticao da pronađemo Boga u svim stvarima. Može biti teško pronaći Boga u bilo čemu u našem modernom komercijaliziranom svijetu – kamoli u svim stvarima – osim ako bi nas snašle nevolje i kada bismo poput ljudi koji se utapaju – vidjeli Isusa i zavapili za pomoć.

Ignacijeva ostavština

Ignacijeva misija se nastavila od dana osnutka. Još uvijek možemo pronaći Boga u svim stvarima ali možda ovih dana moramo uložiti više truda dok tražimo. Resursi isusovačke radne snage koje je na zapadu sve manje, usredotočuju um na alternativne metode širenja isusovačke misije. I stoga je ohrabrujuće ponovno čuti da “Isusovci… pronalaze svoj identitet, ne u samoći nego u društvu… s Gospodinom, koji ih zove” ali također “u društvu s drugima koji dijele ovaj poziv.” Uputa Petra Fabera da “ako nas snađe išta nepovoljno, trebali bismo to prihvatiti ne kao da dolazi od čovjeka nego od Boga” doista se čini da je točna. Pater Arrupe je ovo ponovio u La Storti kada je napisao da je “drugačije planirao stvari; ali Bog je taj koji uređuje, i njegovi su planovi misterij.”

I tako, 500 godina nakon senzacije u Pamploni, dok se (polako) počinjemo vraćati iz pandemije koja je zaposjela svijet, uzbuđeni smo, entuzijastični i spremni zapeti kada počne nova akademska godina. Nadahnjuje nas poziv “živjeti ovu misiju u našem slomljenom svijetu” i veseliti se biti dio “bratske i prijateljske zajednice u kojoj možemo oživjeti našu kreativnost.” Naš svijet je bio slomljen ali s Božjom pomoći će biti popravljen i ostavština svetog Ignacija i njegovih Prijatelja u Gospodinu će biti ključna u našoj vlastitoj renesansi.

Ignacijeva ostavština je živa, aktivna i ugrubo dobrog zdravlja – ali potrebna je brinuti o njoj. Ignacijeva ostavština cvijeta u školama u kojima poučavamo i u misijama u kojima djelujemo. Ignacijeva ostavština je u našim srcima i u našim rukama. Na nama je da njegovu ostavštinu ostavimo drugima u nasljeđe.

Declan O’Keefe
Preuzeto s www.jesuit.ie
S engleskog prevela M.P.
Fotografija: Edwin Hooper

Prethodni članakDah, seksualnost i pogled
Sljedeći članakDuhovne vježbe u svakodnevici: perspektiva 21. stoljeća