Jeste li znali da je Ignacije Lojolski bio fasciniran zvijezdama? Na stranicama časopisa The Way, Tim McEvoy nas poziva da se pridružimo Ignaciju u kontempliranju kretanja nebeskih tijela – kako su kao odraz kretanja unutar naših duša i kako nas tjeraju na razmišljanje o našem mjestu u stvorenom svemiru.

Slika Ignacija kako u zanosu promatra zvijezde, slika je koja ga približava mnogim ljudima danas. Često je ovako prikazan u modernim biografijama i osobnim prikazima, posebno kada autori žele dočarati Ignacijevu duhovnost utjelovljenja i misticizam. Slično je prikazan i u umjetnosti. Ovakvi spomeni često su obojeni romantičnim tonovima, kao što ga je, primjerice, Michael Paul Gallagher blagonaklono opisao kao “mistika na balkonu.” [1] Od ponovnog otkrića njegove Autobiografije, Duhovnih dnevnika i drugih ranih izvora, čini se da je Ignacijevo zanimanje za zvijezde, kao i njegove obilne suze, ganulo ljude, oslikavajući lik puno nježnijeg i duhovnijeg sveca od one prilično stroge figure iz protureformacije, najčešće zastupljene prije Drugog vatikanskog sabora. [2]

Ima nešto privlačno i tajanstveno u Ignacijevu odnosu sa zvijezdama i našem povlaštenom pogledu na njega noću, izgubljenog u kontemplaciji. Ne iznenađuje, stoga, što je njegovo zvjezdoznanstvo ključni dio humanijih i privlačnijih revizionističkih prikaza Ignacija, koji otkrivaju dubinu njegove osjećajnosti, njegove bliskosti s Bogom Stvoriteljem, pa čak i njegova ekološkog misticizma, kao što je nedavno raspravljano. [3] Međutim, iako je naše imaginativno i osjećajno angažiranje pohvalno, moramo biti oprezni kako ne bismo previše revno ubrojili Ignacijevo zanimanje za zvijezde kao dokaz njegove modernosti. 

Želio bih ovdje istražiti što bi se dogodilo s našim zamišljanjima kad bismo sagledali Ignacijev odnos prema zvijezdama s malo većom povijesnom distancom, i kad bismo pogledali u noćno nebo, skupa s Ignacijem, kroz objektiv srednjovjekovne kozmologije.

Bez obzira kako mi to doživljavali danas, zvijezde su očito bile značajne samom Ignaciju, pa su i oni bliski njemu naznačili njegovu cjeloživotnu naviku kontempliranja istih. Prvi spomen na to događa se po njegovim vlastitim riječima, a zapisao ga je portugalski isusovac Gonçalves da Câmara u opisu zadnjeg dijela Ignacijevog oporavka u Loyoli, kasne 1521. do rane 1522. godine:

Dio bi vremena upotrebljavao za pisanje, a dio za molitvu. Osobitu je utjehu primao u gledanju neba i zvijezda. To je činio često i dugo jer je tada osjećao u sebi jako veliku težnju da služi Našem Gospodinu.

Autobiografija, br.11

Ignacijeva velika čežnja u ovom razdoblju bila je poći na put u Jeruzalem, oponašajući svetog Franju i Dominika, i zvijezde su mu bile utjeha u tom razdoblju nestrpljivog čekanja. Prethodni ulomak se odmah nastavlja: “Često je mislio na svoju odluku i želio da je već potpuno zdrav, pa da krene na put.” Možemo zamisliti Ignacija, kako ga svrbe tabani i kako čezne za cestom i nebom iznad Jeruzalema. Što ga je to u pogledu na noćno nebo toliko tješilo, možemo se pitati – toliko više, saznajemo, nego pisanje i druga molitvena iskustva tijekom ovog duhovno plodnog razdoblja u njegovu životu. Što je u njemu uzrokovalo toliki unutarnji naboj da služi Bogu?

Možda je vrijedno spomenuti da je njegov idol, sveti Franjo, također bio potvrđeni promatrač zvijezda, kako je potvrdio njegov prijatelj i prvi životopisac Tommaso da Celano: “Tko bi mogao opisati slatkoću koju je uživao razmatrajući u stvorenjima mudrost njihovog Stvoritelja… dok je motrio zvijezde i nebeski svod?” [4] Primamljivo je pomisliti da je Ignacije na neki način bio potaknut u svom ponašanju svojim velikim štovanjem Franje – čiji su vlastiti snovi o vojnim uspjesima osujećeni bolešću i koji je kasnije u svom životu doživio očnu bolest “neprestanog plakanja” u molitvi, fenomen koji je pogađao i Ignacija. No, ako je Ignacije i bio svjestan ovih činjenica o svetom Franji, nije ih saznao iz materijala za čitanje u dvorcu u Loyoli. [5]

Najčešće citiran spomen na Ignacija i zvijezde je iz njegovog vremena u Rimu, par desetljeća kasnije, kada je već bio pri kraju svog života. Tada je već bio otac general bujajuće Družbe, većinom vezan za stol kao administrator i ne više slobodan da luta europskim putevima ispod zvijezda. Svake večeri, na balkonu isusovačke rezidencije, kaže se da bi gledao u zvijezde s divljenjem i tiho pustio suze. [6] Dirljiva je to, i intimna slika koja, čini se, potječe iz prve službene biografije o Ignaciju, pisana od isusovca koji ga je dobro poznavao u to vrijeme. Pedro de Ribadeneira naglašava u svom izvješću da se Ignacijeva navika gledanja u zvijezde – koja je počela u vrijeme njegovog obraćenja u Loyoli – nastavila za cijelog njegovog života:

…i mnogo godina kasnije, kad je već ostario, viđao bih ga na krovu ili na kakvom povišenom mjestu, odakle je mogao vidjeti horizont i velik dio neba, fiksirajući svoj pogled na njega. I nakon nekog vremena provedenog u zanosu i divljenju, povratio bi svijest, pomaknuo se, i sa suzama koje su lile iz njegovih očiju zbog velike sreće koju je osjetio u svom srcu, čuo bih ga kako govori: ‘O, kako mi se ogavno i nisko zemlja čini! Kad pogledam u nebo, gnoj je i otpad.’ [7]

Bio je to uzorak ponašanja, molitve, koju je Ignacije zadržao od najranijih dana svog obraćenja i koja ga je, čini se, neprestano tješila i privlačila bliže svom Stvoritelju i Gospodinu. Ali što zamišljamo da se događalo Ignaciju u njegovoj kontemplaciji noćnog neba? Kako tumačimo njegove suze i radost, ili njegove oštre riječi, ako je vjerovati Ribadeneirinom sjećanju?

Ignacijevo promatranje zvijezda svakako ostavlja mjesta za interpretaciju i projekciju, što je možda i potaknuto ekspresivnošću scene. Možemo i prelako zamisliti scenu u svojoj mašti, i biti pod kušnjom da se nespretno stavimo u njegovo mentalno i emocionalno stanje. Jedan često zaboravljen korektiv za ovo jest povijesna distanca. Budući da se svi možemo zamisliti kako gledamo u noćno nebo, pretpostavljamo da su svi ljudi u svim dobima i prostorima gledali u nebo na isti način. Ali promatranje je intenzivno subjektivna radnja koja je značajno oblikovana društvom i kulturom kroz vrijeme. Kako je L.P. Hartley pisao u svom djelu The Go-Between: “…prošlost je strana zemlja: tamo se stvari rade drugačije”. Možda nam je potrebno, u tom smislu, približiti si malo Ignacijevo tuđinstvo ako želimo početi cijeniti mjesto zvijezda u njegovoj imaginaciji?

Za nas koji živimo u ranom 21. stoljeću, teško je pogledati u nebo bez da naše promatranje bude uvjetovano dvama važnim filterima koji nisu postojali u Ignacijevo vrijeme: našim poznavanjem moderne znanosti i kozmologije, i našom veoma modernom tankoćutnošću prema prirodnom svijetu, proisteklom iz romantizma kasnog 18. i ranog 19. stoljeća. Oba filtera su toliko srasla s načinom na koji promatramo, osjećamo i govorimo o prirodi i stvorenju, da ih je vrlo lako previdjeti, i riskiramo da ih projiciramo na naše pretke koji su živjeli, promišljali i kontemplirali u sasvim drugačijem misaonom svemiru. 

Razlike u znanstvenim pogledima nam je jednostavnije pojmiti, ali može nam biti lako previdjeti značajan pomak u stavovima prema stvorenju oblikovan romantizmom, njegovim kultom osjetljivosti i novim shvaćanjem “uzvišenog”, čiji nas odjeci i danas okružuju. [8] Primjerice, naš moderni način gledanja u planinski masiv ili ogroman vodopad – koji izaziva izraze divljenja i strahopoštovanja u nama – poprilično se razlikuje od toga kako su iste prizore doživljavali ljudi Ignacijeve generacije, koji bi puno vjerojatnije opisali svoje iskustvo kao strah ili čak odbojnost. Prirodni turizam i naš moderni stav vrednovanja prirodnog svijeta nije se pojavio sve do ranog industrijalizma. 

Bilo bi pogrešno i anakronistički, dakle, prišiti Ignaciju mnogo kasniji i nama poznatiji način doživljavanja noćnog neba, kao što je “divljenje i strahopoštovanje” prema “zvjezdanom nebu u visini” Immanuela Kanta koji piše u 1788., ili ushićeno “Pogledaj zvijezde! Pogledaj, vidi nebo!” Gerarda Manleya Hopkinsa 1877. godine. [9] Kantov slavni odlomak, sagledan u kontekstu, ne samo da poprilično dobro predstavlja relativno nov smisao uzvišenog, nego i ilustrira u tom trenu već naprednu kozmologiju, post-kopernikansku i post-Newtonovu. Njegovo divljenje i poštovanje potječu iz osjećaja malenosti i beznačajnosti u odnosu na golemost svemira koji promatra iznad sebe:

…beskonačna brojnost svjetova svojim postojanjem briše moju značajnost kao životinjskog stvorenja, koje, pošto mu je neko kratko vrijeme na nepoznat način bila proviđena životna energija, mora dati natrag materiju iz koje je nastalo planeti koju nastanjuje (koja je samo sićušna točkica u svemiru). [10]

Ignacije, koji je živio u dosta različitom vremenu i vidio svijet kroz posve druge filtere, mogao je doživjeti slične emocije, ali bilo bi to iz potpuno drugih razloga. 

Ignacije je posjedovao fundamentalno srednjovjekovnu maštu, koja se očituje u njegovom promatranju zvijezda kao i njegovom poimanju Boga, njegovoj sklonosti viteštvu i vizijama pakla s kojima smo malo više upoznati. Iako je živio u vremenu dramatičnih promjena u Europi – tiskarski stroj je uveo ‘informacijsku revoluciju’, a otkrića novih kontinenata, ekonomski i politički razvoj te reforma Crkve utjecali su na život ljudi na bezbroj načina – mnogo toga je još uvijek bilo nepromijenjeno. Muškarac ili žena, koji su živjeli u Europi 1520-ih ili 1550-ih, gledajući u noćno nebo vidjeli su i dalje onaj isti uređeni, zemljocentrični svemir kao njihovi preci prije stotinu ili čak tri stotine godine, i Ignacije tu nije bio iznimka.

Vrlo je lako karikirati što su ti ljudi vjerovali da vide – i srednjovjekovnu kozmologiju općenito – kao apsurdno naivno i netočno, možda čak i nespojivo s nevjerojatno naprednim duhovnim uvidima nekoga kao što je Ignacije, za koje možemo misliti da su proizašli usprkos misaonim i znanstvenim ograničenjima njegovog doba, prije nego iz njihovih okvira. Bilo bi to, međutim, ne samo nepošteno – uzimajući u obzir ono što sada mi znamo – već i obezvrjeđuje taj kompleksan, višestran i vrlo prilagodiv pogled na stvarnost, te ponavlja protu-srednjovjekovnu propagandu osnivača moderne znanosti iz kasnijih razdoblja. [11]

Iako je bio suvremenik velikog poljskog astronoma Nikole Kopernika, Ignacije je sasvim sigurno živio, kao i većina njegovih suvremenika, u potpunom neznanju u vezi nove heliocentrične teorije, koju je Kopernik nevoljko objavio u godini svoje smrti, 1543. [12] Ignacije zasigurno ne bi bio uzdrman tom teorijom – čak i u malo vjerojatnom slučaju da je naišao na nju, kao na matematički model oko kojeg su raspravljali akademski stručnjaci. Neposredni utjecaj “O gibanjima nebeskih tijela” (lat. De revolutionibus orbium coelestium, op. prev.) nije bio ni blizu revolucionaran kao što mu to pripisuje latinski naslov ili popularna povijest.

Zahvaljujući dijelom svom prologu – gdje je teorija prezentirana kao hipoteza, ne kao potvrđena činjenica – Kopernikovo djelo nije izazvalo puno kontroverze, i Crkva isprva nije imala problema s prihvaćanjem djela kao još jednog doprinosa raspravi i reformi klasične kozmologije, koja je još uvijek bila pod dominacijom Ptolomejevog Almagesta i Aristotelove fizike. [13] Štoviše, samo šačica akademika je uistinu pročitala rad, i sveobuhvatna rasprava u Europi oko potencijalno ogromnih i destabilizirajućih implikacija heliocentrizma nije se razvila do nekoliko desetljeća nakon Ignacijeve smrti, kada je prijelomna točka bila pojava naizgled ‘nove’ zvijezde, supernove SN 1572, otkrivene 1572. godine. U Španjolskoj je, u vrijeme dok je Ignacije bio aktivan, postojao samo jedan ‘kopernikanac’, i Kopernikov tekst je bio uključen u kurikulum astronomije samo na Sveučilištu u Salamanci 1561. godine. [14] Galileovo prošireno objavljivanje teorije i njegov sukob s Rimom bili su još dalje na horizontu. [15]

Fotografija: Ross Sneddon

Dakle, kada govorimo o promatranju zvijezda, moramo smjestiti Ignacija pod čvrsti geocentrični srednjovjekovni svod. Što su, stoga, muškarci i žene Ignacijevog doba zamišljali da vide kad su gledali u noćno nebo? Kako je to utjecalo na Ignacijevo promatranje?

Stojeći na površini Zemlje – istovremeno centru i najnižoj točci cijelog kozmosa, u apsolutnom smislu – gledajući prema gore (opet u apsolutnom smislu), vidjeli su usklađene nebeske sfere iznad sebe. Dok je dolje na zemlji sve bilo u promjeni i propadanju, ispod orbite mjeseca; gore iznad mogle su se vidjeti zvijezde kako se kreću u nepromjenjivoj savršenosti. Sedam pokretnih planeta, učvršćenih u svojim prozirnim, kristalnim sferama, naslagani jedan iza drugoga u svojim različitim orbitama – Mjesec, Merkur, Venera, Sunce, Mars, Jupiter i Saturn – a iza njih, plašt učvršćenih zvijezda, ili Stellatum, najdalje vidljivo mjesto između čovječanstva i Božjeg obitavališta. Promatrači zvijezda bi gledali prema gore i vidjeli kupolu neba ravno iznad sebe – mjesto izvan prostora i vremena, a ipak puno Boga, svjetla i ljubavi – slično nama kad gledamo u visoki svod katedrale. Doživljavali su nebo u smislu visine, a ne kao mi, udaljenosti. “Srednjovjekovni svijet je vrtoglav”, kako je jednom napisao C.S. Lewis. [16]

Je li Ignacije osjećao vrtoglavicu dok je gledao u zvijezde sa svog balkona? Kako je za njega bilo kontemplirati, visoko iznad sebe, granicu samih nebesa u kojima, u Danteovoj utjecajnoj simbolici, “ništa ne postoji do uma Božjeg, gdje se ljubav žeže što vrti ga i moć što s njeg se roji. Svjetlo i ljubav krugom njega steže…” [17] Ignacijevo mjesto u svemiru se činilo posve drukčije, u stvarnom i prostornom smislu, od onoga kako mi doživljavamo svoje. Visine nebeskih sfera iznad njega bile su ogromne, ali ne beskrajno velike i udaljene. Tamo gdje bismo se mi mogli izgubiti u nezamislivom prostranstvu vječno širećeg svemira, Ignacijev kozmos bio je puno stabilniji, intiman i manje zapanjujuć. Kako bi to rekao poznavalac srednjovjekovlja Lewis:

Svemir moderne astronomije može izazvati stravu, izbezumljenost ili neodređeno poštovanje: sfere iz prošlosti daruju nam objekte na kojima um može počinuti, preplavljujuće u svojoj veličini ali zadovoljavajuće u svojoj usklađenosti. [18]

Kakvo svjetlo sve ovo baca na Ignacijevu ‘najveću utjehu’ i užitak u provođenju dugih sati s pogledom uprtim prema nebesima? Za njega to nije bila puka metafora. Pogled ga vodio u visine do vidljivih, konačnih granica svemira, iza kojih se, znao je, nalazilo prijestolje Njegova Božanskog Veličanstva. Teško nam je i zamisliti kakvo je to bilo iskustvo. 

Treba se, možda, vratiti na Ignacijeve oštre riječi koje je Ribadeneira zapisao: “O, kako mi se ogavno i nisko zemlja čini! Kad pogledam u nebo, gnoj je i otpad.” [19] Na prvi pogled, teško ih je pomiriti s Ignacijem kojeg mnogi od nas tvrde da poznaju i čak i vole. Čovjek koji je naučio vidjeti i služiti Boga u svemu odbacuje zemlju kao prljavo smeće? Možda ćemo, ako malo pomnije razmislimo, moći vidjeti u njegovom srčanom izrazu nešto što reflektira riječi sv. Pavla u poslanici Filipljanima 3,8 – pored Krista sve je drugo otpad. Ali još nešto se ovdje događa i, bez obzira što ćemo se možda lecnuti na to, ne bismo to trebali otpisati kao puku hiperbolu: augustinski ili dualistički tonovi koji su također bili sastojak Ignacijevog imaginativnog svemira. 

U Ribadeneirinom tumačenju Ignacijevog gledanja u zvijezde, kontemplacija Božje dobrote i ljepote gore u nebesima – kraljevstvu nepromjenjive savršenosti – stavljena je u oštri kontrast s njegovom vlastitom malenošću i grešnošću kao zemaljskog bića dolje, zatočenog u kraljevstvo nestalnosti i nesavršenosti ispod Mjeseca. Pažljivo bi gledao tako dugo u nebo:

…jer njegova pojava, i ono što je vjerovao da se nalazi na nebesima i iznad njih, bilo mu je veliki poticaj i pobuda da prezre sve prolazne i promjenjive stvari što su ispod njih, te zapali još više njegovu ljubav za Boga. [20]

Kako da pomirimo i zadržimo ove različite dimenzije Ignacija u našoj mašti? Preziranje svijeta i traženje neba s njegovom duboko usađenom duhovnošću utjelovljenja? Nekako moramo naći načina da spojimo ovu čudnu, starinsku kozmološku dimenziju i Ignacijev misticizam i duboku svijest o imanentnosti Boga u stvorenju – Boga zbog kojeg plače od radosti i utjehe. Na kraju krajeva, Ignacije je bio mistik 16. stoljeća koji je i sam to mogao pomiriti u sebi, čak i ako je nama to teško. Njegova kozmologija mu je možda bila i pomoć u kontemplaciji, a ne zapreka, kako to mi kao moderni ljudi arogantno pretpostavljamo. Uz svo moralističko određivanje ‘gornjeg’ i ‘donjeg’, njegov duhovnošću prožeti svemir bio je u svom temelju orjentiran prema nebu. 

To nas na kraju dovodi do posljednjeg dijela korpusa znanja kojeg je Ignacije nosio sa sobom, vjerojatno nesvjesno: prastare teorije o ‘simpatijama’ i ‘antipatijama’. Sve u srednjovjekovnom svemiru – bilo duhovno ili fizičko – ima svoje zadano mjesto i prirodno mu teži, privučeno je njemu, kao po instinktu vraćanja svom domu. Budući da naša duša dolazi iz neba, naša žudnja za Bogom i božanskim samo je prirodna inklinacija sličnog ka sličnome, svojeg svomu: stvar privučena kao magnetizmom svom pripadnom mjestu. Naša su srca nemirna dok se ne smire u Bogu, kao što to Augustin kaže. 

Ono što vrijedi za ljudsku dušu vrijedi i za fizički svemir, uključujući nebeska tijela, i obrnuto: izrazi o ‘privlačenju’ i ‘žudnji’ mogli su biti korišteni u neprenesenom značenju za oboje. U ovakvom shvaćanju svijeta, kako kaže C.S. Lewis, postoji “kontinuitet između isključivo fizičkih fenomena (u našim očima) i naših najduhovnijih nastojanja.” [21] Dante nije bio poetičan kad je zaključio svoj Raj opisujući kako “pogna volju i želju da jezde, kao što kotač jednako se kreće, ljubav što giba sunce i sve zvijezde.” [22]

U Ignacijevo vrijeme, davno prije Newtona i teorije gravitacije, nije postojala svijest o tome da stvarnošću upravljaju matematički zakoni: ljubav je bila pokretačka sila svemira. Dok je ovo za modernog čovjeka skok vjere – duhovni ili mistični uvid u srce stvarnosti – za Ignacija je to bila i samorazumljiva znanstvena činjenica. Što drugo doli Božja ljubav bi moglo privlačiti i pokretati objekte velike kao sunce: ista Božja ljubav koja je privlačila i pokretala njega. Zvijezde koje je Ignacije promatraju nisu bile puke plinovite kugle, već od Boga stvoreni, Bogu stremeći duhovi: bratska stvorenja, kao što bi ih prepoznao i sveti Franjo, s vlastitim karakterom i karizmom.

Što onda zaključujemo o ovakvom Ignaciju, promatraču zvijezda? Kad prišijemo nešto tuđinstva, nešto čudnovatosti na njegovo gledanje u zvijezde, njihovo mjesto u njegovoj mašti poprima drugačiju dimenziju od one koju bismo isprva mogli očekivati. Pitanje za nas ostaje: obeshrabruju li nas ove razlike ili oživljavaju našu maštu za kontemplaciju Ignacija i zvijezda? Kao što je Ignacije povjerio da Câmari, “osobitu je utjehu primao u gledanju neba i zvijezda. To je činio često i dugo jer je tada osjećao u sebi jako veliku težnju da služi Našem Gospodinu.” (Autobiografija, br. 11) Je li ovu ‘težnju’, možemo se pitati, prepoznavao kao prirodni instinkt svoje duše? Ista ljubav koja je pokretala zvijezde, pokretala je i njega k nebu, k domu, zapaljujući mu srce i vukući ga u uzajamnoj ljubavi prema većoj slavi Božjoj: izvoru i odredištu njegove duše. Dok je Ignacije gledao u nebo i plakao, znao je da ono što leži iza i onkraj njegova pogleda jest izvor koji vuče i njega i zvijezde prema sebi, odakle “sva dobra i svi darovi dolaze odozgo” (DV 237). Kretanja nebeskih tijela i unutarnja kretanja koja je osjećao u svom tijelu nisu bila nepovezana, već makro i mikrokozmičke razine istog fenomena: stremljenja stvorenja k svom domu u Stvoritelju koji ga ljubi.

Tim McEvoy doktorirao je ranu modernu povijest na Sveučilištu u Warwicku i dio je tima Isusovačkog centra za duhovnost Sv. Beuno u sjevernom Walesu.

[1] Michael Paul Gallagher, ‘Ignatius of Loyola’, in Spiritual Stars of the Millennium, edited by Selina O’Grady and John Wilkins (London: Bloomsbury Continuum, 2001), 64.
[2] See chapter 5, ‘Ad Majorem Dei Gloriam’, in James Martin, My Life with the Saints (Chicago: Loyola, 2006).
[3] See Hedwig Lewis, St Ignatius Loyola: Retrospective—Perspective—Reflective (Anand: Gujarat Sahitya Prakash, 2006), chapter 1.
[4] Thomas of Celano, First Biography of St Francis, n.81, translated by Placid Hermann, in Writings and Early Biographies: English Omnibus of the Sources for the Life of St Francis, edited by Marion Habig (Chicago: Franciscan Herald, 1983), 295.
[5] The most likely ‘life of the saints’ read by Ignatius at this time is a vernacular version of the widely diffused Legenda aurea by Jacobus de Voragine, which has no mention of the stargazing episode in its account of Francis: see José Ignacio Tellechea Idígoras, Ignatius Loyola: The Pilgrim Saint, translated by Cornelius Michael Buckley (Chicago: Loyola, 1994), 120; The Golden Legend: Lives of the Saints, translated by William Caxton, edited by George V. O’Neill (Cambridge: CUP, 1914).
[6] See MHSJ FN 4, 746–748; Pedro de Ribadeneira, The Life of Ignatius Loyola, translated by Claude Pavur (St Louis: Institute of Jesuit Sources, 2014), 5.1.15; and Kevin F. Burke and Eileen Burke-Sullivan, The Ignatian Tradition (Collegeville: Liturgical, 2009), xxxv.
[7] ‘Porque muchos años después, siendo ya viejo, le vi yo estando en alguna açutea, o en algún lugar eminente y alto de donde se descubría nuestro emisferio y buena parte del cielo, enclavar los ojos en él; y a cabo de rato que avía estado como hombre arrobado y suspenso y que bolvía en sí, se enternecía; y saltándosele las lágrimas de los ojos (por el deleite grande que tení su coraçón), le oía dezir: — Ay quán vil y baxa me parece la tierra, quando miro al cielo, estiérco y vasura es.’ (MHSJ FN 4, 95, translated by the author and Marta Gil de Sola Bellas) It is interesting to note that the Spanish is much more revealing in this instance than the more abridged Latin version of Ribadeneira’s text, recently translated into English by Claude Pavur.
[8] See Duncan Heath and Judy Boreham, Introducing Romanticism: A Graphic Guide (London: Icon, 2010).
[9] ‘Two things fill the mind with ever new and increasing admiration and awe, the oftener and the more steadily we reflect on them: the starry heavens above and the moral law within’: Immanuel Kant, ‘Critique of Practical Reason’, in Kant’s Critique of Practical Reason and Other Works on the Theory of Ethics, translated by Thomas Kingsmill Abbott (London: Longmans Green, 1879), 376; Gerard Manley Hopkins, ‘The Starlight Night’, in Hopkins: Poems and Prose (London: Everyman, 1995), 24.
[10] Kant, ‘Critique of Practical Reason’, 376–377.
[11] See Anthony Grafton, New Worlds, Ancient Texts: The Power of Tradition and the Shock of Discovery (Cambridge, Ma: Harvard U, 1995), 7.
[12] Before 1543 Copernicus’ theory remained in manuscript and the topic of private discussion only: see Euan Cameron, ‘The Power of the Word: Renaissance and Reformation’, in Early Modern Europe: An Oxford History (Oxford: OUP, 2001), 79.
[13] Initially accepted by the Church, it was only placed on the Index in 1616 when Catholics joined a wave of Protestant opposition in Europe to the heliocentric theory: Grafton, New Worlds, Ancient Texts, 112–115.
[14] See Victor Navarro Brotons, ‘The Reception of Copernicus in Sixteenth-Century Spain: The Case of Diego de Zúñiga’, Isis, 86/1 (March, 1995), 52–55.
[15] Cameron, ‘The Power of the Word’, 81.
[16] C. S. Lewis, The Discarded Image: An Introduction to Medieval and Renaissance Literature (Cambridge: CUP, 1964), 98.
[17] Dante, Paradiso, canto 27, 109–112, in The Divine Comedy, translated by Robin Kirkpatrick (London: Penguin, 2012).
[18] Lewis, Discarded Image, 99.
[19] Though it has gone out of style today, this was once one of Ignatius’ better known catchphrases, often appearing, with some variation, via the abbreviated Latin version of Ribadeneira’s text: ‘Heuquam sordet terra cum coelum aspicio!’ (‘Alas, how sordid is the earth when I look at the sky!’). It appears frequently in pious nineteenth-century literature and is referenced in Tellechea Idígoras, Ignatius of Loyola, 149.
[20] MHSJ FN 4, 95.
[21] Lewis, Discarded Image, 94.
[22] Dante, Paradiso, canto 33, 143–145.

Preuzeto s www.thinkingfaith.org,
s engleskog prevela A.H.

Naslovna fotografija: Ryan Jacobson

Prethodni članakMolitva s prirodom
Sljedeći članakPravda u Duhovnim vježbama