Nakon dugog oporavka Ignacije se odlučuje za put do Jeruzalema. Trebat će proći neko vrijeme prije nego što shvati da to hodočašće nije cilj njegova života. Njegov stvarni cilj nije Sveti grad Jeruzalem, već susret s nekim: samim Bogom. Prođimo korak po korak taj proces osvješćivanja.

  1. Vrlo rano Ignacije počinje raditi na dvoru kastiljskih kraljeva. Jako se brine za uspjeh u svjetovnom smislu. Tijekom opsade Pamplone metak potpuno mijenja njegove snove o viteškoj slavi.
  2. Tijekom oporavka u Loyoli pri ruci su mu bile knjige o Kristu i životopisi svetaca. Ignacije shvaća da su te na oko teške knjige zanimljive, ali je često ometen raznim sanjarenjima o viteštvu kojim bi mogao zadiviti neku ženu. Kada bi prestao sanjariti našao bi se u suhoći i nesretan. Također je maštao kako bi mogao oponašati sv. Franju ili sv. Dominika. Nakon takvih maštanja bio je sretan. Ignacije shvaća što stvarno želi obraćajući pozornost na izmjene radosti i sreće. Shvaća da se njegov život do tada temeljio na snovima koji ga nikada ne bi usrećili. Sada želi živjeti za Boga. Odlučuje otići u Jeruzalem čim ozdravi. Isto tako odlučuje otići u Manrezu i tamo se moliti. 
  3. Ovdje je opet uznemiren svojim planovima. Malo po malo saznaje i uči kako odgovarati na Božje pozive. Odmiče se od modela koje su ponudili sv. Franjo i sv. Dominik, kako bi slijedio vlastiti put. U srcu čuva čežnju za odlaskom u Jeruzalem dodajući još jedan ideal, siromaštvo, koje znači oslanjanje i ovisnost o Bogu i Bogu jedinome. Također želi činiti dobro dušama.
  4. Stigavši u Jeruzalem, Ignacije se nada da će tamo ostati i pomagati dušama, iako ne zna točno kako. Ali franjevački provincijal koji ima autoritet nad gradom traži od Ignacija da napusti grad. Ignacije se podlaže toj odluci. U svojoj poslušnosti nalazi veliku utjehu. Po povratku u Španjolsku odlučuje studirati, to je novi način kojim ispunjava svoje čežnje, nov stupanj susreta s Bogom. (Hodočasnikova ispovijest, 46-47)

Kroz cijeli svoj život Ignacije će uvijek ostati hodočasnik u potrazi za Bogom. Njegova pozornost na „pokrete duše“ to jest izmjenu suhoće i utjehe dovest će ga do toga da neprestano preispituje svoj put čak i nakon osnivanja Družbe Isusove. Ali ove promjene u samom putu ga nikada neće odvojiti od njegove jedine čežnje: Boga samog. Njegova čežnja za put u Jeruzalem je tada bila predokus onoga kako ispuniti svoju istinsku čežnju: nasljedovati Isusa Krista. 

Pitanja:

  • Obraćaš li pažnju na trenutke radosti i tuge, utjehe i suhoće u sebi? Razumiješ li značenje tih izraza?
  • Pomažu li ti ovi unutrašnji pokreti pri donošenju odluka?

Intervju s patrom Adrianom Demoustierom, SJ
Preveo s engleskog: D.V.
fotografija: Johannes Plenio

Prethodni članakOdnosi: Moć i uzajamnost – razmišljanje
Sljedeći članakPrihvaćanje nestabilnosti i doživljavanje Neba sada