Želim posvjedočiti što je za mene učinio sv. Ignacije Lojolski. Nisam uvijek bila sigurna što je izmoljeno isključivo njegovim zagovorom, zbog nizanja devetnica i molitava raznim svecima, sve do jednog događaja.

Svetog Ignacija sam susrela u Duhovnim vježbama prije 16 godina. Nije mi bio simpatičan ni lijep za razliku od drugih svetaca, tako da sam onu ljubičastu knjižicu okretala naopačke da ga ne gledam. Ali mi je njegov put i program bio dovoljno izazovan da se uključim u Duhovne vježbe. Jedno dulje vrijeme, mjereno u godinama, nisu se događali nikakvi osjetni pokreti duše. Samo bih “odradila” vježbu, ušla, izašla i nastavila dan. Bilo mi je životno važno što sam bar tih sat vremena provela u miru i molitvi. Tako je bilo do jednog razmatranja u kojem sam doživjela da mi u kontemplaciji sv. Ignacije kaže: Ti si suha šljiva. Primila sam to kao dijagnozu liječnika koji zna što mi treba. U osvrtu sam razlučila da nije riječ o plodu već o stablu, nije u meni bilo životnog soka. Takav je tada i bio moj život. Siv i bezličan, bez obrisa moje osobe i identiteta. Samo strah od smrti i strah od života. Strahovi kao brane koje ne propuštaju životne sokove, bez kojih sam promatrač života, a želim biti sudionik. U Duhovnim vježbama sam ustrajala unatoč čestoj suhoći i u meni je rasla sve jača odluka: ostati na putu ozdravljenja i oslobođenja bez obzira što ne osjećam i ne doživljavam što i drugi. Kako sam upoznavala život sv. Ignacija i sve njegove poteškoće s kojima se borio, postao mi je blizak te nisam više okretala njegovu sliku naopačke : )

Sljedeće bitno iskustvo i zbog kojeg mogu potvrditi da je zagovornik za preseljenja jest kad sam u 26. godini uspjela preseliti unatoč teškoj obiteljskoj situaciji. U tim uvjetima nisam imala mir za razmatranje niti osobnu molitvu. I preselila sam, bez podrške obitelji, ali sigurna da idem dobrim putem: u slobodu. Poslije toga mi je bilo lako razlučiti da je ometanje sve što me odvodi od Boga i od mogućnosti obavljanja razmatranja, bila to obitelj, prijatelji ili neko događanje. Napokon je ušao red u u moj život. U tom redu sam imala više snage za sređivanje nutarnjeg nereda i dugogodišnje zapuštenosti duše.

Dvije godine poslije došlo je pitanje promjene posla. Ostavila sam siguran posao, unatoč kreditu i dobrim primanjima, jer nisam vidjela smisao u tome da 8 sati radim nešto da bih mogla platiti račune. Želim više. Otvorilo se mjesto za administratora u Programu Injigo i taj posao je ispunio moj život narednih 12 godina. Za mene je sv. Ignacije bio autoritet, iznad svakog ljudskog autoriteta i zaista sam ga doživjela kao svog “šefa”. Ulazila sam u sve veću slobodu. Traženje istine i Boga koji je na prvom mjestu mi je bila svakodnevna borba. To je pomoglo u raščišćavanju mnogih zamki koje mi je neprijatelj Božji postavio po putu, trebalo je razmrsiti mnoge čvorove da bih došla do sebe i susrela Isusa Krista koji me je uz Gospu i sv. Josipa izvodio u novi život.

I na kraju, reći ću nešto o događaju koji mi je potvrdio prisutnost i brižnost sv. Ignacija za moj život. Dogodilo se da je zbog organizacijskih promjena na poslu bilo sve izvjesnije da ću trebati otići. Zaključila sam da je najbolje pitati “šefa” što ću i kamo ću. Kako sam dulje vrijeme bila prilično izolirana od svijeta, bilo me strah povratka u svijet, promjene posla u 39. godini, otići među ljude koji su u drugim temama i interesima. U to doba, Bog mi je dosta govorio kroz snove i tako me oslobodio straha od svijeta, sredio je lava koji je prijetio da će me pojesti ako izađem iz kuće u nepoznato. Sjelo mi je u srcu “Jači je onaj koji je u vama nego onaj koji je u svijetu” (1 Iv 4,4). Nisam imala pojam ni što bih ni gdje bih mogla raditi. Prepuštala sam sve Bogu. Ali, imala sam kriterij: neću slati molbe bilo gdje i za bilo što. Odabrat ću 3 natječaja koja mi se svide i to ću poslati. Prvi je prošao dobro, nisu me zaposlili, kad sam primila odbijenicu samo mi se potvrdilo: to nije posao za mene, zaista nemam dovoljno iskustva unatoč želji. Drugi natječaj je prošao dobro, nisu me ni zvali, samo mi se potvrdilo: to nije posao za mene, vrlo brzo sam naišla u medijima na afere u tom resoru. I sad je već bilo “gusto”, trebam poslati treću molbu. Shvatila sam to što sam profesionalnije mogla. Potrudila sam se oko životopisa, i čak našla fotografa jer nisam imala niti jednu fotografiju prikladnu za slanje. Dala sam sve od sebe. A to sve trajalo mjesec dana, toliko je trebalo da sve to skupim i napravim. Oduljilo se zbog mnogih poteškoća koje su se događale usporedno. I tako sam započela devetnicu uoči svetkovine blagdana sv. Ignacija 31.7. Molbu sam dovršila i poslala 31.7. malo iza ponoći, i otišla spavati. Ujutro sam provjerila email, čekao me odgovor na molbu s pitanjem: “Kad možete doći na razgovor?”. Sve se odvilo vrlo brzo. Na starom radnom mjestu kao razlog odlaska samo sam rekla: “Sv. Ignacije mi je izmolio novo radno mjesto“. Njegova je bila zadnja 🙂

Neobično u svemu tome jest da nisam primljena na mjesto na koje sam se prijavila već se otvorilo drugo radno mjesto na kojem sam sada 10 mjeseci. Na tom radnom mjestu mogu maksimalno koristiti svoje talente i raditi sve ono što sam željela.

Hvala ti sv. Ignacije, vodi me i dalje i usmjeravaj na mome putu!

preuzeto s www.skac.hr