Svako od nas ima onu svoju “tamnu stranu” ili “lažno ja”. To je dio tebe koji osuđuje druge, pokušavajući tako zaštititi svoj vlastiti ego, na račun drugih i čini te tjeskobnim/om oko sitnica ili čak ničeg konkretnog. Uvjerava te da si u pravu i da znaš svu istinu odbacujući bilo kakvu mudrost koju možda imaju drugi. Umanjuje stvarnost tuđih iskustava i pokušava te uvjeriti da si iznad svih drugih. Ponekad te može pokušati uvjeriti da nisi voljen/a i da druge jednostavno nije briga za tebe. Možemo to nazvati i zlim duhom ili egom. Eckhart Tolle ovo naziva “tijelo boli”. On piše, “Ono će se hraniti svakim iskustvom koje rezonira jednakom vrstom energije, svime što stvara još boli u bilo kojem obliku: bijesom, uništavanjem, mržnjom, tugom, emocionalnom dramom, nasiljem, čak i bolešću.”
To nisi ti
To je ono što “lažni ti” misli da treba biti. A ti se identificiraš s tim toliko da misliš da to jesi ti. Put prema cjelovitosti jest prepoznavanje da lažni ti nisi ti. Postoje psihološke dobrobiti nepoistovjećivanja s našim tjeskobama i boli, a problem je upravo u tome da se previše identificiramo s njima. Mislimo da je to ono što mi jesmo. Ignacije je bio vješt u odvajanju od zlog duha. Kršćanska tradicija to čini personificirajući ga kao Sotonu ili Đavla. Međutim, kako sam već upozoravao, ne možemo se odvojiti od zlog duha toliko da prestanemo snositi posljedice svojih djela. Kada smo, međutim, slijepi za postojanje zlog duha ili tog lažnog dijela sebe, smišljamo izlike i krivimo Sotonu ili izvorni grijeh i nikad se ne potrudimo postati manje nesvjesni lažnog sebe.
(Ne)identificiranje
Koristan pristup je da jednostavno prepoznamo taj dio kao nezreli dio sebe i ne identificirajući se s njim previše, promatramo ga sa suosjećanjem. Jedna Ignacijeva metafora govori o zlom duhu kao o djetetu. Imamo običaj biti suosjećajniji i strpljiviji s dječjim pogreškama nego s onima odraslih ljudi. Možemo li promatrati taj tamni dio sebe kao dijete koje još uči i potrebno mu je da sazre? Ponekad napravi scenu ili kaže nešto neprikladno ili nas isprovocira. Drevni gmazovski dio nas je taj koji mora reagirati. To može biti korisno kada moramo brzo reagirati ili smo u opasnosti, ali to obično nije potrebno u svakodnevnim situacijama.
Otkrio sam da mi je ne-identifikacija jedna od najkorisnijih praksi kada sam pod stresom ili kada primijetim da sam u osuđujućem raspoloženju. Čak sam tom lažnom ja dao i ime, Mollie. Kada primijetim tjeskobnu ili osuđujuću misao, pripišem ju Mollie i obratim joj se suosjećajno kao da se obraćam djetetu. Želim ju naučiti da voli i da drugima pripisuje dobre namjere. Kada se tako odvojim od lažnog sebe i imenujem ga, počinjem govoriti iz pravog sebe. Mogu govoriti kroz dobrotu, ljubav, otvorenost i povjerenje u dobre namjere drugih. Ova navika mi pomaže ukloniti masku lažnog sebe i dopušta da skriveni pravi ja čini ono što najbolje zna: voli. Ponekad trebam zamoliti Mollie da ostane u kutu sobe kako bi mogla promatrati kako zreli, pravi ja djeluje. Ili ju zamolim da ostane u drugoj prostoriji. Ponekad ju pronalazim kako se ušuljala natrag i čvrsto se drži za moju nogu, kao dijete za nogu roditelja. Kada to učini, ne odgurujem ju već ju zagrlim s ljubavlju i dalje prihvaćajući da je samostalno biće – kao što je svako dijete na mnogo načina dio svog roditelja, ali ipak odvojeno za sebe.
Zreo roditelj se ne smije previše identificirati sa svojim djetetom, pogrešno pretpostavljajući da ima apsolutan utjecaj na to tko njegovo ili njezino dijete jest. Ne izbacujemo svoju cmizdravu djecu iz svog života niti srastamo s njima. Potrebno je da postoji zdrava nenavezanost, da prepoznajemo da je naša uloga kao roditelja da podučavamo i volimo imajući na umu da su naša djeca odvojene osobe. Možemo li voditi i lažnog sebe na ovaj način?
Lažni ja je uspješan u uvjeravanju u lažne priče i neistine. Kada se uspijemo nepoistovjetiti s ovim lažnim pričama, osuđivanjima i tjeskobama, naš pravi ja izlazi i ublažava stvari. Polagano uviđamo pojavljivanje velike istine o ljubavi i suosjećanju. Zauzimamo kontemplativno stanje koje vidi cjelinu, ne mikroskopske detalje. Vidimo dobro u nama samima i drugima, ne samo nesavršenosti s kojima se drugi bore na neke svoje načine. U isto vrijeme možemo prepoznati da se drugi isto tako pretjerano identificiraju s lažnim ja, egom, tijelom boli, zlim duhom. Svi smo mi na putovanju zajedno. Putujmo skupa u ljubavi i suosjećanju.
Andy Otto
Preuzeto s www.godinallthings.com
S engleskog prevela A.H.
Fotografija: Vince Fleming
