„Razlučivanje“ je u ovom trenutku krilatica u Crkvi. Riječ „razlučivanje“ također postaje dio jezika trgovačkih organizacija. Što je to? Je li to „meka riječ“ za donošanje odluka, ili riječ koja će odluke još više komplicirati? Tom Shufflebotham pomaže nam da razjasnimo njezino značenje.

Pretpostavljam da se mi isusovci slažemo o vrijednosti ignacijevskog razlučivanja. Čujmo jeku 36. GK: „Razlučivanje je dar koji možemo ponuditi drugima“ (D. 2, br. 5). No kongregacija se nije bojala suočiti se s teškim pitanjima. “Zašto nas Duhovne vježbe ne mijenjaju tako duboko kao što bismo se nadali?“ (D. 1, br. 18) Ovo pitanje nije ni pesimistično, ni defetističko. GK pozitivno ohrabruje i nas, kao i sudionike duhovnih vježbi, da u punini živimo što vjerujemo, barem teoretski, uvjereni da to znači izabrati život za Družbu i Crkvu. 

S tom pozitivnom nakanom možemo si postavljati pitanja dok pretražujemo rasprave o prakticiranju i studiju razlučivanja. Često se čuje riječ razlučivanje, no jesmo li svjesni o čemu je zapravo riječ? Ako je to „dar koji možemo ponuditi drugima“, možda otkrivamo kako su ti drugi donekle zbunjeni kao što smo i mi – i razočarani zbog njegova ograničenog dobitka?

Mislim da se u „raspakiranju“ dara neke nedoumice moraju razjasniti, tj. nesporazumi među našim slušateljima, a donekle i među nama samima – možda čak i u ovom članku, no nadam se da članak može potaknuti na razmjenu nekih pogleda. 

Upitne tvrdnje o razlučivanju 

Tko je otkrio razlučivanje? Sv. Ignacije? 

Mora se istaknuti da Ignacije nije otkrio razlučivanje (apostoli i Prva Crkva bili su očito uključeni u razlučivanje), a njega je uglavnom zanimao jedan ili dva vidika razlučivanja – i to veoma važna. Njih je precizirao i formulirao. Neke druge je sažeo Jules Toner1. Primjerice:

  • „znakovi vremena“, koje navodi evanđelje, a citirao ih je papa Ivan XXIII. pri sazivu Drugog vatikanskog sabora;
  • razlučivanje između pravih i lažnih proroka;
  • razlučivanje o autentičnom vjerovanju i naukama, čime su zaokupljeni ivanovski spisi, na primjer;
  • razlučivanje koje vodi prema egzorcizmu. 

Posebna Ignacijeva briga je da pomogne ljudima da razluče svoje osnovne životne izbore, a u tom procesu jedno od pomoćih sredstava jest – razlikovanje duhova. Dakle…

Jesu li „Razlučivanje“ i „Ignacijevsko razlučivanje“ sinonimi?
Očigledno, nisu.

Jesu li „ignacijevsko razlučivanje“ i „razlučivanje duhova“ sinonimi?

Donekle. Jedan autor drži da „donošenje odluke u trećem vremenu nije razlučivanje u tehničkom smislu. Razlučivanje je prosijavanje duhovnih pokreta.“ A National Catholic Register na svojoj web stranici kaže: „razlučivanje, ili u punom izrazu ‘razlučivanje duhova’“. Dok je Jules Toner napisao je dvije posebne studije, jedna je Komentar na Ignacijeva pravila o razlučivanju (Commentary on Saint Ignatius’ Rules for the Discernment), a drugu je naslovio Razlučiti volju Božju (Discerning God’s Will). Toneru kao i većini autora je jasno da je drugi naslov širi od prvoga; i da su oba razlučivanje. George Ganss piše zbijeno – i ispravno. Mislim2.

Na kraju tih pravila u poziciji smo da uočimo stvar od velike važnosti. Vježbe predstavljaju dvije različite forme razlučivanja, (1) razlučivanje o Božjoj volji i (2) razlučivanje duhova, što je sredstvo koje vodi prema razlučivanju Božje volje3.

Ispit svjesnosti je sredstvo za dnevno razlučivanje kako nam ga je predao Ignacije?

Da i ne! U zbirci Personal Writings, koju su izdali Joseph Munitiz i Philip Endean, glosar jednostavno kaže: „egzameni – praksa ispravljanja samoga sebe koju preporučuju Duhovne vježbe (DV 24 sl.)4. Veliki potencijal egzamena za razlučivanje načina dnevnog života, nalaženja Boga u svim stvarima, u posljednjim desetljećima elaborirao je George Aschenbrenner i drugi, crpeći na autentičnoj Ignacijevoj duhovnosti5.

Za kršćansko razlučivanje bitno je slijediti Ignacijevu metodu kako je formulirana u Duhovnim vježbama?

Da bi karizma razlučivanja cvjetala, potrebna je naravna sposobnost: osjetljivost, mudrost, zdrav razum. Neće svaki tko je dobro načitan o Duhovnim vježbama biti sposoban upućivati ljude u razlučivanje, kao što nije svatko tko se osjeća pozvanim biti duhovni vođa ujedno za to sposoban. Ono „bitno“ se nalazi u Novom zavjetu: to su evanđeoske vrednote i naročito 1 Kor 13 (Ljubav je…), Mt 25 (kriteriji za Posljednji sud) i Gal 5 („plod je Duha: ljubav, radost, mir, velikodušnost, uslužnost, dobrota, vjernost, blagost, suzdržljivost… Ako živimo po Duhu,po Duhu se i ravnajmo“ – Gal 5,22.25). Ne možemo uobičajeno živjeti tako da su naše prosudbe u suprotnosti s našim činima6.

Glavni dio Ignacijeva materijala o razlučivanju, njegov prestiž i zamršene formulacije, može zaslijepiti do te mjere da čovjek previdi dvije bitne stvari: rast u Kristovu načinu mišljenja i osjećanja, i zdrav razum. Same Vježbe su uglavnom Ignacijevo iznašašće kako bi pomogao egzercitantima (oni koji obavljaju duhovne vježbe) i njihovim vođama da u potpunosti shvate ta dva bitna elementa i njihove domete za svaku pojedinu osobu. No uvjeti koje za to zahtijeva su ujedno inspirativni i zahtjevni – uvjeti koji se u predstavljanju ignacijevske duhovnosti znaju podcijeniti. Ignacijevo iskustvo, dok se oporavljao u Loyoli, često se navodi kao temeljno, no pripazite kako je gorljivo i fokusirano – i dugo – bilo njegovo traženje. On spominje da se molitva miješala s ispisivanjem Isusovih i Gospinih riječi (300 stranica).

Sjetite se da, premda Ignacije dopušta duhovne vježbe u svagdanjem životu, model koji preferira, tj. trideset dnevne vježbe, pretpostavlja da će egzercitant proces razlučivanja započeti tek nakon mnogo dana potpuno posvećenih intenzivnoj molitvi (ne kažem napetoj, nego intenzivnoj!), a ta molitva vodi do uvjerenja i predanje koje je istaknuto i sažeto u br. 189: „ni u čemu ne ištući i ne tražeći drugo, nego u svemu i nada sve veću hvalu i slavu Boga, našega Gospodina.

Svatko neka, naime, pamti da će u svim duhovnim stvarima toliko napredovati koliko se bude odrekao ljubavi prema samome sebi, svoje vlastite volje i koristi.

U tom je smislu nenavezanost (indiferencija) skupa! John Veltri, navodeći „načela koja su uključena u donošenje odluke prema Duhovnim vježbama“, identificira ni više ni manje nego šesnaest takvih načela (npr. „duboku želju služiti Kristu i biti spreman raditi protiv vlastite sjetilnosti i sebeljublja“7). Ta načela mogu mirisati na perfekcionizam, ali je teško izbaciti ijedno i potom mirno gledati Ignaciju u oči. Samo riječima hvaliti zahtjeve Duhovnih vježbi dovodi razlučivanje na loš glas. To postaje očitije kad se radi o zajedničkom razlučivanju (vidi niže).

Stvarno dobro razlučivanje treba nam dati pouzdanje da znamo što je Božja volja – tj. da znamo kako Bog kani da se moja budućnost odvija?

Ne. Izraz „razlučiti Božju volju“ nije bez dvoznačnosti i može dovesti do općeg i ozbiljno pogrešnog mišljenja, do falacije koja se može izraziti na sljedeći način: Pozorno sam razlučio volju Božju za mene; dakle, budući da se to pokazalo kao Božja volja, to se mora dogoditi, mora se tako odvijati; stoga ako se tako ne dogodi, onda smo ili ja, ili moj pratitelj u procesu razlučivanja pogrešno postupili… ili postanem razočaran Ignacijevom duhovnošću… ili razočaran u svom stavu prema Bogu i Božjoj brizi za me. Ovaj način mišljenja pokazuje temeljno – i opće – nerazumijevanje smisla za čim ide ignacijevsko razlučivanje.

Zdravo razlučivanje ne prorokuje, ne prognozira što će se dogoditi u budućnosti; radije, dovodi me do točke na kojoj mogu s povjerenjem prepoznati i učiniti korak naprijed, pozoran na dodir Duha Svetoga. Sljedeći korak može zahtijevati neku novu promjenu smjera. Primjeri mogu pomoći. 

Uz moj poticaj jedan mladić, u nadi da će donijeti važnu odluku, obavio je desetodnevne duhovne vježbe. Nakon toga vratio se iscrpljen, ali zadovoljan. Donio je odluku koja će biti teška, ali će iskreno traženje odluke sigurno biti blagoslovljeno. Tjedan dana kasnije susreo sam isusovca koji ga je vodio u duhovnim vježbama. Znajući da poznajem mladićevu povijest, nije prekršio povjerenje kad mi je rekao: „Bilo je lijepo gledati kako je slijedio korake ignacijevskog razlučivanja i tada je odluka pala kao zreo plod sa stabla.“ Mjesec dana kasnije mladić se vratio i rekao: „Drago mi je da sam obavio te duhovne vježbe, ali sada mislim da je ispravan put suprotan odluci koju samo donio u vježbama.“ Postupio je sukladno tome. Deset godina kasnije opet sam ga susreo, tada je bio angažiran radeći vrlo dobar posao za Boga i Božji narod. I nakon dvadeset godina isti dojam je potvrđen. 

Jules Toner, govoreći o jednoj laičkoj misionarki, Amerikanki, napominje: „Tonya nije mogla razlučiti je li Božja namjera da ode u Gvatemalu. Da bi se to znalo, trebao bi dar prorokovanja budućnosti… Kroz sve što se događalo, Bog je Tonyi dao milost rasta u vjeri i pouzdanju.“8 Čovjek bi mogao pomisliti da je mladić kojega sam spomenuo uzalud potrošio vrijeme na razlučivanje i odluku koja ga je dovela u slijepu ulicu. Ne. Nakon tih nekoliko tjedana nastavio je provoditi svoj život na različit i zreliji način shvaćanja i vjere. U glasovitom slučaju o mogućem kardinalatu za Franju Borgiju, Ignacije je rekao da bi vjerojatno bilo moguće da Duh Sveti nadahne njega, Ignacija, da želi jedan ishod zbog jednog razloga, a da car želi suprotno iz nekog drugog razloga. Kad bi dobro razlučivanje bilo proricanje onoga što će se dogoditi, taj stav bi bio besmislica.

Što bolji proces razlučivanja, tim jasniji ishod?

Razumljivo je da molimo za svjetlo, da tražimo jasnoću. Kad sam započeo zadnju godinu internatu, godinu smo počeli duhovnim vježbama, i to vrlo ozbiljnim. One su moju misao usredotočile na pitanje: „Trebam li se prijaviti za ulazak u Družbu Isusovu?“ Mislio sam, ako svaku večer kroz tjedan dana posvetim molitvi dvadeset minuta moleći za svjetlo, to bi bilo dosta. Na moje iznenađenje bio je potreban još jedan tjedan. U stvari, osam mjeseci kasnije još sam se uvijek molio, ali mi ništa nije bilo jasnije. Na kraju sam u mraku donio odluku. Nikad nisam čuo nešto o razlučivanju, ali sada mislim da ovo iskustvo ilustrira nešto veoma važno o razlučivanju, a što se često previđa. Za vrijeme mojih mjeseci traženja, ne mislim da sam bio u dezolaciji, niti da sam bio u nekoj konzolaciji iznad onog minimuma kojeg osjećaju oni koji svaki dan idu na misu. Ali ono bitno može se ovako izraziti: ja sam čeznuo i molio za svjetlo. Nisam ga dobio, ali u svom traženju sam Bogu dao priliku da me privuče k sebi, da utječe na me, da me u tami, tako reći, magnetizira. Dakle, svakako moli za jasnoću, ali ako je ne dobiješ, to ne znači neuspjeh u procesu. 

Kad nekoga upućujem u razlučivanje rastresa me misao da se moram referirati (makar samo mentalno) na Ignacijeva Pravila o razlučivanju. Ali da to ne učinim, značilo bi da osobi prodajem rog za svijeću?

Ovdje Ignacijeva terminologija može varati. Njegov naslov za Pravila razlučivanja (taj naslov, usput rečeno, je urednički dodatak) uključuje jednu rezervu u br. 313: „Pravila da se u određenoj mjeri  (isticanje je moje) prepoznaju i osjete različiti pokreti…“ No i tu je poteškoća. Riječ „pravila“ nekima od točaka jako dobro odgovara, dok su druge više kao smjernice ili načela. Puštajući po strani pitanje koliko naše slabo pamćenje škodi egzercitantu kojeg vodimo, Ignacijeve napomene treba upiti tako da postanu dio nas, naša druga narav – „u određenoj mjeri“ (!) – ali ne tako da postanu luđačka košulja obvezujućih pravila za nas, a zatim i za onoga koga vodimo, pa da nam se upliću u razgovor.

O zajedničkom razlučivanju 

„Deliberatio“, vijećanje koje je prve drugove dovelo da osnuju Družbu Isusovu temeljilo se na razlučivanju duhova?

To je napola istina. Deliberatio9 (Vijećanje prvih otaca) je inspirativan dokument što ga je napisao jedan od drugova, vjerojatno Jean Codure. Pokriva vrijeme od nekoliko mjeseci, počevši s korizmom 1539. Preko dana drugovi su bili rasuti, angažirani u pastoralu po raznim dijelovima Rima (na taj način njihovo je promišljanje bilo ukorijenjeno u stvarnosti – „miris ovaca,“ kako bi rekao papa Franjo). U međuvremenu su molili i reflektirali, a da svoje poglede nisu među sobom razmjenjivali. Na večer bi se sastajali u mirnoj i molitvenoj atmosferi pa bi slušali jedan drugoga dok je iznosio svoj pogled, donoseći jedne večeri argumente protiv, a druge večeri argumente za10. Tako je donesena odluka da se osnuje Družba Isusova, a Vijećanje završava ovako: 

Istim smo redom slično raspravljali i postupali u svemu ostalom, zahvaćajući uvijek jednu i drugu stranu. U spomenutim se i ostalim pitanjima zadržasmo gotovo tri mjeseca, od sredine korizme do blagdana Ivana Krstitelja uključno. Tog je dana lijepo i složnom suglasnošću duhova sve privedeno kraju i završeno.“ Vijećanje je bilo obilježeno razlučivanjem duhova (DV 176), ali i „Trećim vremenom“ odlučivanja: „to je vrijeme mira, kad dušu ne uznemiruju kojekakvi duhovi, već se slobodno i mirno služi svojim prirodnim silama“ (DV 177).

Od Drugog vatikanskog sabora i „povratka k izvorima“, metoda iz „Vijećanja“ je prepoznata kao uzor u Družbi Isusovoj, a također i u sastancima drugih?

Istina, ali pater General Arturo Sosa primjećuje (25. ožujka 2020.): „Moramo tražiti one uvjete koji dopuštaju da čujemo glas Duha Svetoga i da nas vodi u našem životnom poslanju. Osobno i skupno raspoloženje da primimo i slijedimo Duha Svetoga koji nam se saopćuje, čuva nas od pogrešne vrste zajedničkog razlučivanja koja samo nastoji da u ispravan Ignacijev jezik zaodjene odluke koje su već donesene na temelju kriterija vlastite grupe“ (isticanje je moje). Duh Vijećanja prvih otaca je zahtjevan, a opasnost od nenamjerne trivijalizacije i manipulacije je prilično velika.

U ranim 1970-tim godinama, entuzijazam za zajedničko razlučivanje bio je visok. Ja sam bio zamoljen da jedno popodne provedem s grupom kojoj ću govoriti o razlučivanju. Jeza me sada hvata kad pomislim što sam vjerojatno rekao, ali sam sigurno bio iznenađen onim što su me upitali nakon sat-dva: „Hvala lijepo, ali možemo li, molim, to isprobati sada?“ Bilo je to vrijeme raznih radionica, a moji slušatelji su mislili da je, nakon što su čuli o metodi, očito sljedeći je korak bio „učenje kroz primjenu“ – formulirati temu, moliti, uočiti pokrete duhova, podijeliti međusobno, doći do zaključka. I sve to u jedno popodne!

Danas nitko neće biti toliko naivan, ali ostaje tendencija djelovanja kao da bi se molitva razlučivanja mogla obaviti u nekoliko dana, čak u nekoliko sati. U nekom smislu i može – i kratka molitva je bolja nego nikakva – ali ne postoji nikakav brzi nadomjestak za ustrajno davanje prilike Duhu Svetom da oblikuje naše sudove i razbor.

Čitanje Vijećanja i Duhovnih vježbi pokazuje zašto Ladislav Örsy može suho primijetiti: „Važno je da se razlučivanje duhova smjesti u molitveni okvir; od velike je važnosti da oni koji razlučuju budu ljudi molitve,“ te da „molitvena refleksija tijekom zajedničkog razlučivanja neće nadoknaditi manjak pobožnosti i pročišćenja.“11

Prvi su drugovi zaista živjeli duhovnost duhovnih vježbi, bili su ljudi molitve. Među njima su bila trojica koji će postati kanonizirani sveci, a barem još dvojica (Lainez i Jay) ozbiljni kandidati za kauzu. Njihova molitva i njihovi životi bili su usklađeni. Ništa im nije bilo važnije od izvršenja volje Božje do krajnjih granica (uzmite za primjer Ksavera, koji je dva dana nakon što je primio obavijest da ide u Indiju, ostavio Rim i komfor Europe, i to zauvijek). Mjeseci vijećanja koje je gore opisano, tražili su mnogo molitava, slušanja bez predrasuda, strpljivosti i posvemašnje indiferencije u Ignacijevu smislu. Razočaranje koje uslijedi nakon sastanaka razlučivanja o određenim odlukama često je posljedica propusta da se spomenuti zahtjevi uzmu zaozbiljno (ponovo pročitaj gornje riječi p. Sose). 

Kao što je poznato, razlučivanje – i osobno i zajedničko – dobilo je velik poticaj od strane pape Franje, što potvrđuju njegovi biografi i tumači, naročito Austen Ivereigh; obilje primjera nalazi se u njegovoj knjizi The Wounded Shepherd.12

Riječ „razlučivanje“ se pojavljuje četrdeset puta u zaključku Sinode iz listopada 2018., u kojem su dva puna poglavlja posvećena „poslanju za praćenje“ i „umijeću razlučivanja“13. Isusovcima u Mynmaru Papa reče da je glavni kriterij u procjeni zvanja „Može li kandidat razlučivati? Hoće li naučiti razlučivati?“14

Nema sumnje da je papa Franjo Crkvi čini veliku uslugu kad toliko ističe razlučivanje. Ipak, povremeno njegov neformalni stil i izbor riječi mogu čovjeka navesti na krivi zaključak. Primjeri toga nalaze se u Ivereighovoj knjizi Wounded Shepherd. „(Franjo) je ponovio sržno načelo: ‘ideje su za raspravljanje, ali o životnim situacijama mora se razlučivati’“ (str. 148). „Braćo, raspravljamo o idejama, o situacijama razlučujemo. Sastali smo se da razlučujemo, ne da raspravljamo“ (str. 130). Čini se da se ovdje brkaju kategorije. Čovjek može raspravljati na način razlučivanja (kao što su to činili prvi drugovi) – ili na pomahnitali način što-god-prođe. 

Unatoč ovim povremenim frazama, Franjin glavni cilj je u skladu s ovim riječima kardinala Martinija: „Mislim da Ignacije može dati jednu osobito važnu poruku: velika važnost nutrine. Pod tim mislim na sve što se tiče sfere srca, na duboke težnje, na odluke koje dolaze iznutra.“ Brian O’Leary komentira:

„Nutrina je upravo riječ koju bih i ja upotrijebio. Poznavanje samoga sebe, čistoća srca, nutarnje putovanje, naći svoje središte, mirnu točku.“ 15Suprotno tome je ono čemu se papa Franjo protivi: površnost, tvrdoglavost, nestrpljivo izvikivanje slogana, arogancija, manipulacija od strane jakih ili brbljavih karaktera – sve smrtni neprijatelji razlučivanja. 

Čuvši da pravo ignacijevsko razlučivanje zahtijeva čitavo srce, velikodušnu nenavezanost (indiferenciju u punom značenju), Veltrijevih šesnaest načela, čovjek bi mogao reći: „To je perfekcionizam! Zar se uopće isplati pokušavati? Čini se da smo stalno početnici!“

Reći to, bila bi tragična pogreška. Svi smo mi in via, na putu, i samo s Božjom milošću možemo se nekamo kretati u tom smjeru. No Tonerov i Veltrijev perfekcionistički pristup, između ostalih, služi korisnoj, čak i nužnoj svrsi. Pomaže nam da zaozbiljno uzmemo da je Ignacijev način donošenja odluka zahtjevan, nije bagatela – što bi ga učinilo gubitkom vremena. Vrijedno je da o toj ozbiljnosti vode računa i onaj koji vodi duhovne vježbe, kao i onaj koji donosi odluku. Ton ovoga članka je namjerno bio oprezan, upućujući na zamke. Za ravnotežu, ima mnogo literature koja – posve ispravno – obiluje pozitivnim i poučnim16.

******

1 V. Jules Toner, A Commentary on St Ignatius’ Rules for Discernment of Spirits, Institute of Jesuit Resources, St Louis 1982, str. 10-11.
2  U Ganssovom prijevodu Duhovnih vježbi, p. 195. Isto tako C. Futrell, „Nažalost, komentatori (Duhovnih vježbi) imaju tendenciju da uglavnom govore o „razlikovanju duhova“… Kao rezultat toga je da mnogi čitatelji previde činjenicu da je razlučivanje „duhova“ samo dio šireg i kompleksnijeg dinamičnog procesa u razlučivanju ili deliberaciji koja vodi prema osobnim ili zajedničkim odlukama.“ Making an Apostolic Community of Love, Institute of Jesuit Resources, St. Louis 1970, p. 6.
3 Zbrka može biti zbog toga što se u Duhovnim vježbama ne spominje riječ „razlučivanje“ sve dok se u Izboru ne dođu do točke u kojoj se referira na razlikovanje duhova u odnosu na drugo od triju „vremena“ za donošenje odluke (ovdje španjolska riječ za razlikovanje glasi „discreción“).
4 Saint Ignatius of Loyola – Personal Writings, Penguin 1996, str. xvi.
5 G. Aschenbrenner, „Consciousness Examen“, u Review for Religious 31 (1972), i sljedeći članci.
6 O ovoj važnoj materiji postoje vrijedni članci od Nicholasa Austina SJ, i Nicholasa King SJ, objavljeni na web stranici Thinking Faith.
7 John Veltri, Orientations I, Loyola House, Guelp / Canada 1979.
8 Jules J. Toner, What is your Will, O God? Institute of Jesuit Sources, 1995, str. 55-58.
9 Tekst s komentarom može se, primjerice, naći u Javier Osuna, Friends in the Lord.
10 John Futrell primjećuje: „Ponekad se argumentira da će… ako se rasprava podijeli na negativne i pozitivne argumente biti gubitak vremena. Iskustvo pokazuje da je suprotno istina. Konfrontacija s protivnim argumentima za vrijeme istog sastanka neizbježno vodi u raspravu radije negoli u dijalog – barem u američkoj kulturi. Sudionik istinski ne sluša gledište drugoga, nego se usredotočuje na to kako će oblikovati suprotne argumente. Rezultat je često manjak sklada i potrebe za više susreta kako bi se rasprava nastavila“ (nav. dj., str. 187).
11 L. Örsy, Probing the Spirit, Dimension, 1976, str. 61-62. Örsy također na zanimljiv način komentira Sabor u Jeruzalemu (Dj 15). Relevantno je Tonerovo pitanje: „Je li utjeha zaista duhovna, to jest, ukorijenjena  u duhovnu vjeru, nadu i ljubav?“ (What is Your Will, O God?“ str. 15)
12 Austen Ivereigh, The Wounded Shepherd: Pope Francis and his Sruggle to Convert the Catholic Church, Henry Holt, 2019.
13 Isto, 173
14 Isto, 171
15 Brian O’Leary SJ, God Ever Greater: Exploring Ignatian Spirituality, Messenger, Dublin, 2014.
16 Među desetak, čak stotinjak djela koje mogu biti preporučene, neka bude dovoljno spomenuti opus djela Timothyja M. Gallaghera, koja je publicirao Crossroad.

Autor: Tom Shufflebotham SJ
Preuzeto s: www.dimensions.faith
fotografija: Aaron Burden

Prethodni članakIntervju isusovačkog generala: Što mi nitko ne vjeruje o papi Franji
Sljedeći članakŠto je ekološko obraćenje?