Pri povratku iz Jeruzalema, kada je počeo studirati i angažirati se u laičkom apostolatu u Barceloni, Alcali i Salamanci, Ignacije je privukao pažnju inkvizicije. Njegovo djelovanje se, kako smo vidjeli, sastojalo u partnerima za ples koji su se kretali u ritmu povećanog međudjelovanja u duboku intimnost duhovnog razgovora, ponekad s pojedincima, a ponekad s grupama. Sumnje su se ticale pravovjernosti njegovog nauka pa je bio zatvaran i ispitivan, a njegovo ponašanje proučavano. Iako nikad nije proglašen krivim za krivovjerje, nikad nije potpuno zadovoljio ispitivače koju su mu zadali restrikcije za njegov apostolat. To ga je dovelo do odluke da krene dalje, prvo iz Alcale u Salamancu, a onda do Pariza.

Alumbradizam: Put prosvjetljenja

Inkvizicija je sumnjala da je Ignacije alumbrado, “Prosvijetljeni”. Moramo reći nešto više o tom pokretu zvanom alumbradizam obzirom da ga je ta sumnja pratila gdje god je išao. Nijedan pojedinac niti grupa nisu se nazvali alumbrado. To je nastalo kao pogrdni naziv, zlostavljanje i optužba te su ga koristili samo neprijatelji pokreta. Većinu informacija o počecima korištenja izraza alumbradizam (oko 1520-ih) nalazimo u ediktu o vjeri kojeg je izdao generalni Inkvizitor 1525. godine. Sadržavao je 48 prijedloga, uglavnom izjava o članovima pokreta, ili dijelovima razgovora koje su prisluškivali protivnički svjedoci. Edikt je bio usmjeren protiv osoba “koje se nazivaju prosvijetljenima, napuštenima i savršenima” (alumbrados, dexados y perfectos).

Mnogo propozicija u ediktu o vjeri izražavaju prijezir prema kultu svetaca, čašćenju slika, likova, indulgencijama, postu, apstinenciji i crkvenim zapovijedima. Druge uključuju dejamiento, napuštenost, pasivno oslanjanje na Božju volju, stanje za kojeg nije potrebna nikakva posebna molitvena forma ali koja donosi stanje savršenosti u kojem je „Božja ljubav u osobi zapravo Bog“. Svaka aktivnost je bila prepreka božanskoj prisutnosti u duši. Pogrešno je išta pitati o Svemogućem, razmišljati o Kristovom čovještvu, ili naprezati pamćenje, čak i kako bi se prisjećali Boga. Ova uvjerenja, posebno da je pasivno napuštanje vrhunac savršenstva, vodila su u fundamentalističku uvjerenost koja je rezultirala agresivnim prijezirom prema svoj tradiciji i autoritetu. 

Ignacije je “alumbrado”?

Izvori optužbi koje su bačene na Ignacija bile su mnoge. Kada je 1526. stigao u Alcalu povezao se s nekim istaknutim pojedincima koje je inkvizicija kasnije progonila pod optužbom za alumbradizam. Izabrao je jednog od njih, portugalskog svećenika Manuela de Miona, kao svog ispovjednika.  Osim ovih kontakata, Ignacije se uskoro našao na čelu skupine koja je tražila duhovno vodstvo. Većina članove te skupine bile su žene. I ovdje je bilo onih koji su bili umiješani, premda marginalno, s alumbradosima. Tijekom njihovih sastanaka neke od mlađih žena imale su zanimljivih očitovanja. Neke je probijao znoj te su padale u nesvijest, neke su povraćale, a neke su se previjale na podu tvrdeći da imaju viđenja đavla. Obzirom na te fenomene inkvizicija je teško mogla ignorirati Ignacijeve aktivnosti i ne željeti ga ispitati o njegovom učenju. 

Anotacija petnaest: Središnje pitanje

Premda su postojala mnoga pitanja vezana za Ignacijevo učenje i aktivnost koja je inkvizicija htjela istražiti, glavno se pitanje ticalo ispravnosti unutarnjeg doživljaja. Nakon iskustva u Manresi Ignacije je bio uvjerene kako Bog komunicira direktno s pojedinom osobom. Nakon opisa pet vizija u Manresi napisao je u svojoj Autobiografiji: Te stvari koje je vidio u to vrijeme učvrstila su ga i dale tako veliki poticaj njegovoj vjeri da si je nekoliko puta govorio: da ne postoji Pismo koje nas uči o pitanjima vjere, on bi svejedno bio spreman za njih umrijeti na temelju onoga što je doživio. (Aut 29)

Najbolje objašnjenje ovih uvjerenja donosi u petnaestoj točki svojih Duhovnih vježbi: Kada je netko uključen u duhovne vježbe, prikladnije je i puno bolje da Stvoritelj osobno komunicira s pobožnom dušom u potrazi za Božjom voljom, da je ispunja ljubavlju i slavom, te je usmjeri na put kojim će u budućnosti moći bolje služiti Bogu. Stoga, neka voditelj duhovnih vježbi, kao sredstvo ravnoteže, bez naginjanja na jednu ili drugu stranu, dozvoli Stvoritelju da se izravno obrati stvorenju, i stvorenje direktno svojem Stvoritelju i Gospodinu. (DV 15)

Nema sumnje kako je ovo naučavanje slično onome alumbradista. Ono što je Ignacija spasilo od osude za herezu je njegovo odbijanje slaganja s alumbradoskim zaključkom kako zbog ispravnosti unutarnjeg doživljaja ne postoji potreba za izvanjskom kršćanskom pobožnošću i disciplinom. Unatoč, ili kako neki zaključuju zbog, mističnih iskustava u Manresi, i kasnijih u La Storti i Rimu, držao je nužnim ostati dijelom institucionalne Crkve u njezinoj utjelovljenoj stvarnosti. Vidio je međupovezanost svih istina. Pravila za suosjećanje s Crkvom to pokazuju, i mnoge od njih odraz su njegovog iskustva kao prozvanog alumbradosa. 

Melchior Cano

Fotografija: Tingey Injury Law Firm

Sumnje na alumbradizam kod Ignacija osobno su se od 1520-ih proširile tijekom godina na knjižicu Duhovnih vježbi pa čak i na samu Družbu Isusovu. Jedan od najistaknutijih i najjačih ranih kritičara onoga što danas nazivamo ignacijevskom duhovnošću, bio je dominikanski teolog Melchior Cano. Bio je nepopustljivo neprijateljski raspoložen prema alumbradosima te je s njima povezivao i Ignacija. Između 1556. i 1558. Cano je napisao niz pisama u kojima je izjavio kako je Družba heretička sila čije duhovne vježbe potkopavaju Crkvu i Državu. Traktat kojeg je napisao s namjerom da ga pošalje papi Pavlu IV. se naknadno zagubio tako da ne znamo je li ga Papa ikad dobio. Dokument pronađen u Britanskoj knjižnici 1977., a pripisuje se Cano-u, je gotovo sigurno dotični traktat. Poznat je po prvoj riječi svog naslova – Cenzura.

Sumnje na Duhovne vježbe

Sadrži napadaje na Družbu Isusovu, na Ignacija i na duhovne vježbe. Kao prvo, žalio je činjenicu da su svakome nudili istu kontemplativnu duhovnost, ne poštujući različite temperamente i pozive. Cano je vjerovao kako nije moguće kombinirati aktivan i kontemplativni život, te je bio zabrinut kako bi ljudi koji su to pokušali mogli početi zanemarivati radove prikladne njihovom pozivu. To je bila greška kod alumbradosa, od kojih su neki u svom entuzijazmu krenuli napuštati dužnosti prema svome domu, poslu i obitelji. Cano je strahovao kako bi se takve stvari mogle pojavljivati i kao posljedica duhovnih vježbi.

Kao drugo, Cano nije priznavao slaganje duhovnih vježbi s afektivnim duhovnim iskustvom. Osobu koja ih pohađa, napisao je, uvjerava se kako će tijekom obavljanja duhovnih vježbi iskusiti djelovanje milosti u svojoj duši i biti izložena konzolacijama: Dati takvo obećanje je drskost, pokušaj upravljanja rukom Božjom.  

Treće, Cano je kritizirao poticanje na indiferentnost kao sredstvo razlučivanja Božje volje u duhovnim vježbama. Općenito, smatrao je kako Družba griješi što daje pretjeran i izobličen naglasak na usklađenost s Božjom voljom, stav kojeg su preuzeli od alumbradosa. To je, naravno, vodilo do njegovih problema sa Izborom. Referirajući se na učenje kako bi Bog trebao izravno djelovati na dušu, naziva to una clausula no muy sana (ne vrlo zdravim učenjem). Držao je da takav način otkrivanja Božje volje umanjuje poštovanje prema razumu, učenju i autoritetu.

Sličnosti i razlike

Bilo bi jednostavno usredotočiti se na Canova pretjerivanja i tako odbaciti njegovu kritiku kao neistinitu i, stoga, irelevantnu. Ignacije nije nikada bio alumbrado niti su duhovne vježbe promovirale  alumbradizam. Presude s mnogih njegovih suđenja to potvrđuju. Istina je da je poučavao umnu molitvu (kako je nazivao meditaciju i kontemplaciju), no, za razliku od alumbradosa, to nikad nije suprotstavljao usmenoj molitvi (koju je zapravo poticao). Daleko od toga da je bio kritičan prema vanjskim izrazima kršćanske pobožnosti, Ignacije ne samo da je sudjelovao u takvim aktivnostima i njima se posvetio, već ih je branio pred kritičarima kao što možemo vidjeti u Pravilima za osjećanje s Crkvom. Nadalje, dajući središnje mjesto Muci u duhovnim vježbama stavljao se u suštu suprotnost s osudama alumbradosa za suvremenu španjolsku pobožnost prema Muci.

Ipak, Ignacije i alumbradosi dijelili su određena vjerovanja i aspiracije. Možemo izdvojiti tri kao najznačajnija.

Prvo, bili su uvjereni u mogućnost i poželjnost kombiniranja kontemplacije i akcije. Posljedica toga je što su svoja učenja o molitvi bazirali na tome da ona bude dostupna svima, a ne samo rezervirana za one koji su se odlučili na posvećeni život.

Drugo, izražavali su uvjerenje u mogućnost i poželjnost afektivnog iskustva Božje ljubavi. To je bilo dijelom zajedničkog uvjerenja o ispravnosti unutarnjeg duhovnog iskustva.

Treće, vjerovali su u mogućnost i poželjnost božanskog vodstva čak i u najobičnijim životnim odlukama.

Brian O’Leary SJ, iz članka “Misticizam Ignacija Lojolskog”

Fotografija: Michał Jakubowski