Pater Nadal, kojega je sam Ignacije smatrao najboljim tumačem svoje duhovnosti, jednom je kratkom formulaciju točno opisao: Contemplativus in actione, tj. kontemplativan u djelu jest “ignacijevski čovjek”. Jednako tako vrijedi i obratno: u kontemplacije je čovjek koji moli aktivan.

Ova formulacija koja ujedinjuje akciju i kontemplaciju morala je biti privlačna u vrijeme koje s jedne strane kipi od aktivnosti, a s druge traži kontemplaciju. Ignacijevsko gledište nudi ovdje jednu sintezu i put koji ljude može voditi k nutarnjem jedinstvu obiju.

U ignacijevo je doba pitanje aktivnog i kontemplativnog života bilo pitanje dvaju različitih oblika života: života “u svijetu” i života “u samostanu”. Pritom je kontemplativno, tj. samostanski način života vrijedio kao “uzvišeniji” i bolji. To za ignacija nije pitanje. Prema njegovu mišljenju možemo se pripraviti da dođemo do savršenosti u bilo kojemu staležu što nam ga Bog, naš Gospodin, dade na izbor. (DV 135)

Sigurno u njega postoji razlika između akcije i meditacije. Drukčije je kad on nekoga u duhovnim vježbama uvodi u kontemplaciju ili kad kaže subratu da treba raditi u bolnici u bolesničkoj službi. Ipak Ignaciju ova razlika nije toliko važna. Za njega je presudna ona sloboda srca koja vodi stalnoj povezanosti s Bogom u svemu.

Ta se duhovna istina najlakše da razumjeti gledajući na ljubavnu vezu između dvoje ljudi. Tamo je bitno samo jedno: međusobna ljubav. Pripremaju li dvoje ljudi koji se vole zajedno jelo, bdije li jedno na bolesničkoj postelji drugoga, šeću li jedno pored drugoga u nutarnjoj šutnji kroz šumu, jesu li nježni jedno prema drugome ili se ljuto prekoravaju u pitanju odgoja, jesu li jedno drugomu blizu i kad su izvana odvojeni važno, temeljno i izgrađujuće u svemu jest jedno: da vole jedno drugo. U ovoj ljubavi “aktivni” i pasivni” načini postojanja jedno su.

Jedna usporedba s tjelesnoga područja može ovu životnu cjelinu aktivne i kontemplativne dimenzije učiniti preglednom: čovjek ima oči i ruke, on može gledati i činiti. Oboje mu pripada. Oboje je potrebno za život. Oboje je upućeno jedno na drugo, inače ruke samo pipaju u tami ili čovjek nikada ne može doseći ono što vidi.

Još nešto drugo kaže ova usporedba: oko doseže dalje nego što ruke mogu doseći i noge nositi. Tko ovo ne poštuje, uništit će se. Glupo je htjeti se popeti na sve vrhove koji se vide. U tome je smislu ljudski život više kontemplativan nego aktivan. Čovjek vidi više nego što može “doseći”. Mnogo toga dodiruje očima u promatranju. Zbog toga smije, mora, sebi davati vremena za promatranje.

Iz ovoga gledanja razvit će se djelovanje. U Ivanovu evanđelju u vezi s tim stoji riječ koja puno govori: Sin ne može ništa sam od sebe učiniti, nego samo ono što vidi da čini Otac. (Iv 5,19) Isus živi nutarnje jedinstvo gledanja i djelovanja, kontemplacije i akcije. Još jednom će pater Nadal:

Moramo se često prisjetiti da vita activa i contemplativa moraju zajedno ići svojim putem … Tako sazrijeva vita activa superior (život veće aktivnosti), u kojem su djelo i promatranje postali jedno … Jednom riječju: djelovanje ljubavi koja je sasvim jedno s Bogom to je savršeno djelovanje.

U ovome su pogledu “Marta i Marija jedno”. Molitveni život vodi naše djelovanje i daje mu “nutarnju duhovnu radost i snagu” i “naš rad treba pustiti molitvu da raste i dati joj snagu i svetu radost.”

Willi Lambert SJ, iz knjige “Tražiti i nalaziti Boga u svemu”

Fotografija: Matthew Brodeur