Kratka riječ “više”, latinski magis, ima u ignacijevskome rječniku jedno tako reći “magično” značenje. Ignacije je često rabi u komparativu: “na veću slavu Božju”, “međusobno se više pomagati i biti na korist”, itd.

Jednom me netko upitao: “Već dugo vremena razmišljam, ali ne znam što u Ignacija zapravo znači riječ magis. Reagirao sam: “Odgovor imate na dlanu!” Onaj koji je postavio pitanje začuđen se zaustavio i pogledao sliku koju je donio sa sobom, na kojoj se mogao vidjeti izvor jedne rijeke. Jest, to je odgovor! To je smisao ignacijevskoga “više”: ljubav nije voda stajaćica, nije bara ni cisterna koja se može isprazniti. Ljubav ne istječe, nego preplavljuje. Ljubav je izvor-voda, koja se hrani iz neiscrpnih nebeskih i zemaljskih ponornica.

Terezija Avilska isto je to izrekla vrlo slikovito: “Treba svakodnevno nastojati rasti u krepostima, inače ćete zauvijek ostati patuljci. Jest, dao Bog da onda rast nikad ne stane, jer znate: tko ne raste, usahne. Smatram nemogućim da se ljubav zadovoljava time da neprestano stoji na mjestu.”

Ljubav se ne može “podmiriti” kao financijske dugove. Ona ne može reći: “Sad sam te dovoljno voljela. Sad smo ‘kvit’. Dosta mi je ljubavi. Sad je dovoljno!” Taj je govor drukčiji od govora ljubavi. Kao i sve ostalo, tako je i “više” sporno i opasno. Može prerasti u stalno forsiranje drugih ljudi i vlastitoga života. Izreka : “Najbolje je neprijatelj dobroga” može čovjeka ubiti: “Ova me riječ izazivala na vrhunska duhovna i ljudska postignuća i u biti me uvijek mučila.” Nešto grozničavo i prisilno što dolazi od riječi “više”, a i nezadovoljstvo kao njezin plod, pokazuju da je ovdje na djelu zloduh u pobožnoj odjeći stremljenja k savršenstvu.

Također postoji i “svjetovna” inačica riječi “više” koja više ne pazi na “granice rasta”: jedno prvotno zdravo razmišljanje o dostignućima može prerasti u puko preopterećivanje sama sebe i laktaški mentalitet.

Bitno je vidjeti pravi, Božji razlog za “više”.

“Što veći Bog” (Erich Przywara, DI) i “što veći čovjek” o kojem je Blaise Pascal jednom rekao: “Čovjek beskrajno nadmašuje čovjeka.

U svojem rastu čovjek zankovito ogleda neshvatljivu veličinu Božju. Za anselma Canterburyjskog On je taj “nad kojim se ne može ništa većega zamisliti”. Biskup Hemmerle dovodi u vezu ovu Anselmovu predodžbu Boga s riječju “više” Svetoga Ignacija:

Zacijelo nijedna druga misao povijesti filozofije nije ostvarila toliko posljedica kao misao oca skolastike. Magis Svetog Ignacija je tako reći praktičan, za ljudsko postupanje mjerodavan odjek ove misli.

Willi Lambert SJ, iz knjige “Tražiti i nalaziti Boga u svemu”

Fotografija: Jake Hills