Trebamo pobliže zaviriti u ona mistična iskustva u Manrezi, a posebno ono na obali Cardonera. Opis kojeg nam Ignacije daje o ovim iskustvima je iznimno oskudan. Pokušava prenijeti neke impresije o pojedinoj viziji (Trojstvo, Stvaranje, Euharistija, Kristovo čovještvo i Gospa) ali unatoč svoj iskrenosti u tome baš i ne uspijeva. To se ponekad pripisuje nedostatku kapaciteta maštovitog izražavanja kojeg je imala, primjerice, Terezija Avilska. U najboljem slučaju tako se to samo parcijalno može objasniti. Od veće važnosti je to što je srž svakog iskustva bila više intelektualna nego maštovita ili čak afektivna. Trebamo primijetiti fraze koje koristi: “njegovo je razumijevanje vrlo poraslo”, “dano mu je da razumije”, “jasno je vidio svojim intelektom”.

Kada se radi o velikom prosvjetljenju na Cardoneru pronalazimo čak manje maštovite ili afektivne crte, te čak i još veći fokus na razumijevanje.

I dok je tamo sjedio, počeše mu se otvarati oči uma. Nije imao viđenje, nego je shvatio i spoznao mnoge stvari iz duhovnog života i s područja vjere i naobrazbe. A sve to u tako veliku svjetlu da su mu sve stvari izgledale kao nove. (Aut 30)

Može se diskutirati je li Ignacijeva prvotna namjera u ovom dijelu Autobiografije bila prenijeti što je zapravo naučio ili to da je nešto naučio. Ovom tvrdnjom nudi čitateljima apologiju za kasnije izbore i način življenja.

Mistična iskustva u Manrezi ne mogu se u potpunosti shvatiti u izolaciji već samo u kontekstu. Ona su dio procesa Ignacijevog obraćenja i prosvjetljenja. Ona su integralni dio njegove priče, nisu odvojena od nje, niti su u njoj sporedna stvar. Tekst nastavlja: Nemoguće je iskazati pojedinosti koje je tada shvatio, premda ih je bilo mnogi, nego samo to da je velika jasnoća ušla u njegov um. I kad gleda kakve je sve pripomoći imao od Boga i sve stvari koje je spoznao u životu u prošle čak šezdeset i dvije godine, pa i uzevši sve to zajedno, ne čini mu se da je shvatio toliko koliko samo tom zgodom. (Aut  30)

Ova izjava ne znači nužno da kasnija mistična iskustva u La Storti ili Rimu nisu bila još i dublja u smislu intimnosti s Bogom, ali znači kako se ništa ne može usporediti s Cardonerom u didaktičkom smislu. To je za njega imalo krucijalnu važnost u procesu Božjeg poučavanja kao što učitelj poučava dijete. 

Razjašnjeni mit

Prvi drugovi su se često osvrtali na Manrezu i Cardoner. Od tih izvora izabrat ćemo onaj Jeronima Nadala.

Ignacije je uvijek visoko cijenio taj dar (npr. Cardoner). Zbog njega je primio duboku skromnost i poniznost. Od njega su počela i na njegovom licu sjati neopisivo duhovno svjetlo i živahnost. Imao je običaj referirati se na tu milost i prosvjetljenje kada je bio upitan bilo o ozbiljnim pitanjima ili o razlozima za određeni način života u Družbi jer je u toj jednoj prilici vidio unutarnje uzroke i temelje za sve stvari.

Mit je postepeno rastao oko Cardonera, koji je govorio kako je Ignacije tada detaljno vidio formu buduće Družbe Isusove. Nadal, osobno, nije mogao zadržati ovo mišljenje obzirom da je bio upućen u Ignacijevu metodologiju i borbe s pisanjem Konstitucija puno godina kasnije.

Jedna ublaženija interpretacija predlaže da je ono što je Ignacije naučio na Cardoneru bilo dublje shvaćanje razlučivanja, koje je postalo kamen temeljac za svako kasnije donošenje odluka. U tom smislu uvijek se vraćao na Cardoner.  Prije toga je primijetio i pitao se o tome (kao u Loyoli), ali nije razumio. No, od tada je u njemu postojala sigurnost koju ranije nije posjedovao. 

Novo znanje?

Takva interpretacija, ipak, daje nam malo konkretne stvarnosti za koju se možemo uhvatiti. To djelom objašnjava tendenciju da se interpretiraju Ignacijeve riječi u Autobiografiji kao da upućuju na to da mu je dano novo znanje, kojim je znatno poraslo njegovo poznavanje Boga i svih stvari. Dok tekst ne isključuje takvo shvaćanje, on ga ni ne zahtijeva. Sjetit ćemo se točnih riječi: …shvatio je i spoznao mnoge stvari iz duhovnog života i s područja vjere i naobrazbe. A sve to u tako veliku svjetlu da su mu sve stvari izgledale kao nove.  (Aut 30)

To može legitimno značiti kako mu je darovano intelektualno shvaćanje realnosti, svjetovne kao i duhovne, koju je već poznavao. Po mome mišljenju to je vjerojatnije značenje. Ako je primao novo znanje, onda njegova izjava da su se sve stvari činile novima nema smisla. One bi tada zaista bile nove za njega. No, viđao je poznate realnosti u novom svjetlu i s većom dubinom. Nadalje, kako Ignacije govori o iskustvima s Cardonera odmah nakon produbljivanja međusobno povezanih istina čije je značenje vidio, spajajući materiju o duhu, vjeri i svjetovnim učenjima opisima u pet vizija, vjerojatnije je kako je prvotno htio ukazati na dublje shvaćanje Trojstva, stvaranja, Euharistije, Kristovog čovještva i Naše Gospe. To nisu bile nove činjenice, ili nove istine, ali su se činile kao nove u živopisnom intuitivnom doživljaju koje mu je darovano.

Brian O’Leary SJ, iz članka “Misticizam Ignacija Lojolskog”