Većina nas poznaje ljude koji ne vjeruju u Boga ili su izgubili vjeru. Možda smo i mi sami među njima. Postoji puno razloga za ovaj nedostatak vjere: neki ljudi su toliko zgroženi ponašanjem određenih svećenika da više ne mogu pronaći Boga u svojoj Crkvi; drugi smatraju da otkrića znanosti čine ideju Boga nepotrebnom pri objašnjavanju prirodnih čuda svijeta koja su zadivila ili zastrašivala naše pretke; neki su zahvaćeni “duhom vremena” i žele vjerovati da su ljudska bića sposobna ucrtati svoj put u svijetu bez da moraju ovisiti o pomoći misterioznog Bića koje nikada nisu vidjeli i čija djela ne mogu opaziti.
Postoje i ljudi kojima se ideja “duhovne” ili “natprirodne” stvarnosti čini besmislenom. Malo ljudi može tvrditi da su imali čista “natprirodna” iskustva. Puno ljudi uživa u filmovima o natprirodnim događajima poput Šestog čula ili Amityville horora, ali koliko ljudi može tvrditi da su zaista vidjeli duha? Puno njih će reći da su imali religiozna ili čak mistična iskustva dovoljno jaka da udare temelje njihovoj vjeri, ali skeptici mogu gledati na to kao na rezultat uzavrele mašte ili neke traume.
Ako se čini da mi ne susrećemo natprirodno nigdje u svojim svakodnevnim životima, može nam biti teško vjerovati u natprirodnog “Boga” ili neku drugu natprirodnu realnost kao što je “nebo”.
Misterij ljudskog uma
Zapravo možda postoji samo jedna misteriozna stvar za koju je vjerojatno da ćemo je susresti u životu. To je naš ljudski um, odnosno konkretno naša svijest. Većina prosječnih ljudi ne pridaje puno pažnje tome. U svojoj divnoj knjizi, Svjesni um, australski filozof i znanstvenik David Chalmers govori o svjesnosti kao o “najvećem misteriju”. On priznaje da su prirodne znanosti, fizika i biologija, riješile većinu antičkih tajni koje su okruživale pitanje prirode života. Na to nastavlja:
Svjesnost, ipak, je zapanjujuća kao što je oduvijek bila. Još uvijek izgleda krajnje misteriozno da je uzrok ponašanja pojedinca njegov unutarnji život… Kako fizički sustav kao što je mozak može istovremeno biti i iskustvo?… Današnje znanstvene teorije jedva da dodiruju zaista teška pitanja o svjesnosti. Ne samo da nam nedostaje detaljna teorija: mi smo u potpunom mraku kad se govori o tome kako se svjesnost uklapa u prirodni poredak.
–Svjesni um, p. xi
Chalmers je ovo napisao 1996. pa će mnogi ljudi ovo odbaciti kao zastarjelo. Što je s razvojem “umjetne inteligencije”, mnogi će reći? Zar to ne otkriva da je moguće izgraditi svjesni mozak, puno veći i moćniji od ljudskog mozga? Chalmers je bio otvoren toj mogućnosti. Posvetio je poglavlje knjige umjetnoj inteligenciji, i argumentirao da bi odgovarajući tip računala, koje može precizno preslikati ono što ljudski mozak radi, mogao time postići i svjesno iskustvo. On je vidio potragu za svjesnim računalom “dobrom u principu, ako ne još u praksi”.
Zavrtimo li film 25 godina unaprijed, pronaći ćemo tehnološkog kolumnista za New York Times, Kevina Roosea, kako piše u Irish Timesu u ožujku 2021:
Metafora koju koristim za većinu današnje napredne AI (umjetne inteligencije) je vojska čimpanzi. AI je pametan, ali ne pametan kao ljudi. Može slijediti upute ako je prikladno istreniran i nadziran, ali može griješiti i biti destruktivan ako nije… AI može raditi superljudske stvari kao što je filtriranje spam pošte iz bilijuna pretinaca elektronske pošte…ali nije naročito dobar kada je bačen u nove, visokorizične situacije.
-Irish Times, 6. ožujka 2021.
Bivši profesor s Yalea, Drew McDermott, koji je priznat kao jedan od vodećih svjetskih autoriteta kad se radi o AI i pripadnim filozofskim pitanjima, ima sličan stav kao Chalmers i ne isključuje mogućnost “svjesnosti strojeva”. Ipak, 2003. je proveo neformalnu anketu o ovom pitanju među članovima Američkog udruženja za umjetnu inteligenciju. Problem koji je Drew stavio ispred njih je kako se može kreirati računalo ili program koje ima “izvanrednu svjesnost”, to jest, mogućnost da iskusi stvari. Od 207 živućih članova Udruženja, Drew je dobio odgovore od samo njih 34 (16%). Od 34, 18 ih je mislilo da je rješenje problema na vidiku, 11 ih je reklo kako rješenje problema zahtijeva nove ideje, 4 ih je smatralo da je problem loše definiran i 1 je rekao kako je problem nezanimljiv. Ostali odgovori su bili raznoliki. Očito je da ovo pitanje ne privlači mnogo pozornosti u znanstvenoj zajednici, iako je od značajnog interesa u javnom mnijenju. Peter Russell, autor knjige Globalni um, naglasio je kako “na čudan način, znanstvenici bi bili mnogo sretniji kad ne bi postojalo nešto kao što je svjesnost”.
Kršćanski pogled
Tradicionalni kršćanski pogled na svjesnost, naročito samosvijest, je taj da ona može biti objašnjena jedino nematerijalnom kvalitetom ljudskog uma, “sebstvom” koje je u stanju ne samo prikupljati iskustva iz osjetila (kao što čine ostala stvorenja), nego i osvrnuti se na ta iskustva i pri tom znati da se osvrće na njih”. Postoje i druge kvalitete ljudskog uma koje su vodile filozofe, kao što je Toma Akvinski, da predlože postojanje nematerijalnog uma ili duše. Zapravo, pišući u 13. stoljeću, Akvinski je imao izvanrednu intuiciju – da mi zapravo ne mislimo svojim mozgom; mozak jednostavno obrađuje osjetilne informacije za višu instancu zvanu um ili intelekt, koja ih onda upotrebljava.
Važna spoznaja Akvinskog je da ljudski um nije limitiran samo na “opažanje” materijala koji mu dolazi preko osjetila. Um može stvarati generalizacije od svog tog materijala i stvarati “koncepte” koji su nematerijalni i apstraktni. Na primjer, dok čekaš na autobusnom stajalištu, tvoja osjetila (vid i sluh u ovom slučaju) ti mogu posvijestiti da dolazi autobus. Za mozak je jednostavno pohraniti sliku busa. Ali tvoj um se može podignuti na viši nivo od ovog i pomisliti “javni prijevoz”. Ako je bus pun i prođe pored stanice, tvoj um se može podignuti na viši nivo od opažanja i pomisliti “sustav javnog prijevoza”. Ni jedan od koncepata “javni prijevoz” ili “sustav javnog prijevoza” ne pripada osjetilnom opažanju, niti se može reći da postoji u materijalnom smislu, no ipak ljudski um nema problema s tim da ih koristi i da čak sastavlja članke u novinama o njima!
Moderni ljudi provode mnogo svog vremena pričajući i razmišljajući o apstraktnim pojmovima koji nisu dostupni osjetilima, kao što su “demokracija”, “sloboda”, “društvo”, “moralnost”, “ograničenja”, “pandemija” i “urota”. Kako to rade? Ako razmišljamo o mozgu kao o vrsti super-računala, možemo zamisliti da obrađuje i upravlja podacima koji dolaze od osjetilnog iskustva, koja ostavljaju neku vrstu slike u mozgu. Ali kako mozak upravlja pojmovima kao što je “demokracija”, koji su kompleksne apstrakcije osjetilnih podataka? Kako mozak može pohranjivati ideje, a ne samo pojmove koji ih imenuju? Da bismo odgovorili na ovo pitanje, moramo uvesti koncept uma kao nematerijalnog “elementa” ljudske osobe. Po mišljenju mnogih filozofa, samo nematerijalni um može upravljati s nematerijalnim mentalnim konstrukcijama.
U nedavno objavljenoj knjizi Poslije američki psihijatar Bruce Greyson, koji je proveo svoj život prateći i analizirajući “iskustva blizu smrti” razmišlja o nekim pitanjima kojima se i Akvinski zaokupljao. Kad je bio upitan koje je njegovo trenutno logično razumijevanje tih iskustava, izjavio je:
Čini mi se najvjerojatnije da je um nekako odvojen od mozga i, ako je to točno, možda može funkcionirati kad mozak umre. Ali ako um nije u mozgu, gdje je? I što je?… I još uvijek nisam siguran što znači pojam duhovno. Sada, nakon što radim ovaj posao 40, 50 godina, uvjeren sam da postoji nešto više u životu od samo fizičkog tijela. Prepoznajem da postoji ne-fizički dio nas. Je li to duhovno? Nisam siguran. Duhovnost obično uključuje potragu za nečim većim od sebe, za značenjem i smislom u svemiru. Pa, to sigurno imam.
-Observer Magazine, 7 ožujka 2021, p. 17
Druge misteriozne funkcije uma
Ako smo ipak vezani za uobičajen stav da naš mozak obavlja svu našu intelektualnu aktivnost, i da ne postoji potreba za postuliranjem uma ili intelekta ili duše, to nas ostavlja s brojnim neodgovorenim pitanjima. Logika tog stava je da je mozak poput super-računala. Ljudi koji drže da je tako bi se složili da postoji puno mentalnih funkcija ljudske osobe koje još ne možemo ugraditi u proizvedeno računalo, ali da bi to trebalo biti moguće s vremenom.
Danas smo svi upoznati s nekom vrstom računala i možemo priznati njihovu iznimnu moć. Na primjer, tko nije koristio prednosti predviđanja teksta, koje ovisi o računalu koje skenira cijeli rječnik i šumu gramatičkih i sintaktičkih pravila u djeliću sekunde i čini to stalno iznova dok mi tipkamo? Ipak, postoji mnogo važnih intelektualnih aktivnosti s kojima računalo ima problem, neovisno o tome koliko dobro ga dizajniramo. Nabrojit ćemo neke od njih:
Prosudba:
Prosuđivanje je različito od inteligencije. Svi znamo ljude koji su jako inteligentni – možda ljude koji imaju veliko matematičko ili tehničko znanje – ali koji pokazuju slabo rasuđivanje u praktičnim svakodnevnim stvarima. Dobro rasuđivanje je potrebno u raznim situacijama, od sudskog procesa, do izložbe cvijeća ili poslovnih odluka. Neki možda smatraju da bi računalo, ako mu pružimo dovoljno informacija, moglo ispravno prosuđivati. Na primjer, može se raspravljati o tome je li moguće da, ako pružimo računalu sve činjenice o određenom slučaju i sve relevantno zakonodavstvo i sudsku praksu, ono donese ispravnu presudu. No, bi li računalo moglo primijeniti principe poštenja i proporcionalnosti i bi li moglo uzeti u obzir olakšavajuće okolnosti? Sve ovo se smatra nužnim kako bi se donijela presuda. Da li bismo bili zadovoljni ako povjerimo sebe računalu u sudskom procesu? Čini se očitim da je potrebno stajalište višeg reda od računalnog kako bi se donijela dobra presuda.
Estetika i umjetnička kreativnost:
Iako je jedna od najvažnijih stvari u našim životima, ljepota je nešto što ne možemo definirati, niti se složiti oko nje. Milijuni ljudi smatraju da je nogomet “prelijep sport”, ali neki drugi ljudi ga smatraju dosadnim. Kažemo da je ljepota u očima promatrača. Ali može li računalo imati smisao za estetiku i cijeniti ljepotu? Možemo li natjerati računalo da nacrta sliku koja je nešto više od dizajna za zaslon? Čini se da stvaranje i cijenjenje lijepih stvari pripada višoj instanci od one koja može biti programirana u računalu.
Inicijativa:
Da intervjuiramo računalo za većinu poslova, željeli bismo računalo koje ima barem nekakvu inicijativu – za nošenje s neočekivanim situacijama i zbog prilagodbe organizacije ili aktivnosti u skladu s promjenom okoline. Ovdje ne govorimo samo o poslovnom okruženju, nego također i o političkom okruženju, o pitanjima kao što su klimatske promjene, promjene ukusa, razvoj tehnologije i tako dalje. Mogućnosti su neograničene i računalo ih ne može predvidjeti, bez obzira kako pažljivo bilo programirano. Čini se da dar inicijative pripada nekoj višoj instanci. Za ponavljajuće poslove možda zaista trebamo “zaposliti” računalo; za bilo što drugo zaposlili bismo čovjeka koji može i ne mora koristiti računalo.
Akademsko istraživanje:
Računala mogu biti od velike pomoći ljudima koji provode akademska istraživanja, posebice u znanosti, ali ako ljudski mozak nije ništa više nego računalo, čini se nemoguće da bi mogao provoditi istraživanja. Prvi korak u istraživačkom projektu je odlučiti koje novo područje ili novo pitanje treba biti istraženo, a računalo je ograničeno na ono što je programirano u njega i ne čini se da je moguće da ono otvara nove ideje. Samo ljudski um može pitati pitanja koja mogu otvoriti nove horizonte.
Zajednički faktor u svim ovim područjima (a postoji još mnogo sličnih) je vježba slobode, a bit računala je da je programirano. Čak i ako želimo da se ponaša nasumično, kao kod izbora Loto brojeva, ono je uvijek unutar definiranih parametara. Nitko ne želi da računalo ima slobodu kakva je prikazana kod proizvedenih androida kao što je The Gunslinger u Westworldu, ili Hal u 2001: Svemirska odiseja.
Nadalje, da je ljudski mozak samo računalo, programirano u ovom slučaju ne od ljudi nego evolucijskim potrebama, njegove funkcije bile bi limitirane na one koje su stvorene nasumičnim mutacijama koje dozvoljavaju mozgu da odgovori na izazove u njegovoj okolini. Puno viših instanci koje ljudi posjeduju, kao što je njihov smisao za estetiku i umjetnička kreativnost, ne bi se moglo opravdati ovim procesom jer ne pridonose nikakvoj kompetitivnoj prednosti, sili koja pokreće evoluciju.
Tračak Boga?
Unatoč svemu rečenom, ne postoji dokaz da su veliki rani kršćanski mislioci iz izvanredne moći ljudskog intelekta zaključili da je natprirodan, iako, kako ćemo vidjeti, moguće je da su do tog zaključka došli drugim putem. Akvinski nije spominjao moći ljudskog intelekta u svojim takozvanim “dokazima” postojanja Boga.
Ovi rani mislioci su se veoma oslanjali na Bibliju. A u Bibliji, u Postanku 1,26 Bog je rekao: “Načinimo čovjeka na svoju sliku, sebi slična”. Koncept čovjeka kao imago Dei (slike Boga) prema tome potječe iz židovskog razmišljanja i teologije, iako je malo o tome komentirano u Starom Zavjetu osim nekoliko spominjanja u Postanku. Ali u ranoj kršćanskoj eri priroda koncepta imago Dei postala je predmetom velike rasprave. Augustin je bio jedan od prvih koji je zaključio da je Bog napravio čovjeka na svoju sliku tako što mu je dao intelektualnu dušu koja ga uzdiže iznad zemaljskih životinja. Akvinski je također identificirao “sliku Boga” primarno u čovjekovoj racionalnoj instanci. Više modernih pisaca kao što su Emil Brunner i Paul Riceour smatraju čovjekovu slobodnu volju centralnom u imago Dei konceptu. Kardinal Ratzinger i mnogi drugi naglasili su ljudsku sposobnost za ostvarenjem odnosa, posebice s Bogom.
U našem svakodnevnom životu, ljudski um možda ne zapanjuje ljude kao nešto što ima “božansku” ili mističnu stvarnost. Ipak, ako smo spremni odvojiti vrijeme za neprekinutu refleksiju na um, on može biti velik izvor pitanja, od kojih su neka ponekad čak i strašna, i koji nas mogu dovesti do toga da se čudimo i pitamo “ne postoji li nešto više?”. Ovo je naročito istina kod razmatranja slobodne volje; budući da nas prirodne i društvene znanosti uče da svi ljudski postupci imaju prethodan uzrok (od hormonalnog disbalansa do lošeg roditeljstva) kako onda može postojati prostor za “slobodnu” volju? Koji dio nas, osim živaca i stanica našeg tijela i mozga, je odgovoran za “slobodne” odluke? Već je spomenuto naše misteriozno cijenjenje “ljepote”, koje je potpuno subjektivno, bez jasne funkcije, a zajedničko je mnogima kao nešto od velike važnosti u njihovim životima. A tu je i Chalmerovo pitanje spomenuto na početku: Kako fizički sustav kao što je mozak može također biti i iskustvo?
Da citiram Shakespearea: “postoje čudnije stvari na nebu i na zemlji, Horatio, od onih o kojima se sanja u tvojoj filozofiji”.
Bill Toner, SJ
Preuzeto s: www.jesuit.ie
S engleskog prevela J.Š.
Fotografija: Hal Gatewood
