Cijeli se život sastoji od odluka: ići onamo ili ovamo, ustati ili još ostali ležati, nastaviti školovanje ili ne, izabrati ovo ili ono zanimanje, odlučiti se za jednu ili drugu osobu kao životnoga partnera odnosno partnericu ili ponekad odlučiti se za život ili protiv života uopće. Često je teško odlučiti izabrati: “Tko ima izbor, ima i muku”, kaže narodna izreka.

Ignacije želi pomoći pri tom biranju. Cijele duhovne vježbe možemo shvatiti kao jednu vrstu pomoć oko odlučivanja. Što korisno kaže Ignacije o “biranju”?

Kao prvu pomoć možemo navesti cijeli niz temeljnih Ignacijevih pogleda na duhovne procese odlučivanja:

Prvo je bitno smjeti vjerovati i iskusiti da je Bog izabrao: On se odlučio za čovjeka, za mene, za moj život. Ovo je božanski preduvjet za sve vlastite izbore i odluke.

Zatim se pojavljuje pitanje o vlastitoj temeljnoj odluci: u kojem smjeru uopće ide moj život? Osjećam li da hoću živjeti u Božjem smjeru? Ako ovaj temeljni smjer ne “štima”, onda je svaki korak u drugome smjeru besmislen, kako kad netko sjedi u krivome vlaku ili u hodu korača unatrag, u suprotnom smjeru. Ovdje jedino pomaže promjena temeljnoga smjera, od smrti u život koji Bog daruje jer, prema Isusovim riječima, Bog nije Bog mrtvih, nego živih! (Mk 12,27)

Svaka odluka pretpostavlja da je čovjek slobodan, odnos da postaje slobodniji. Ignacije ovdje o “indiferentnosti”, tj. o “slobodi duha”. Svaka molitva ima cilj da postajemo sve slobodniji od lažnih strahova i neslobodnih sklonosti.

Unutrašnji “motor” koji Ignacija drži na putu do odluke jest čežnja za “što boljim”. Za ovu unutarnju dinamiku karakteristična je njegova izreka: “Smijete biti zadovoljni samo s uvijek boljim.”

Svaki je izbor za Ignacija povezan s odlukom za evanđelje Isusa Krista ili protiv njega. Za njega je bitno nasljedovati Krista i izabrati Božji izbor.

Ignaciju su poznate krive odluke. Neke se mogu popraviti, druge ne. U onih koje se ne daju popraviti on ohrabruje neka se “učini najbolje” u okvirima donesene odluke.

Odluke moraju biti cjelovite, tj. smiju i moraju sudjelovati glava i srce, misli i osjećaji. Sigurno ima vremena i trenutaka kad nam Bog daruje neposrednu i nesumnjivu sigurnost, ali inače čovjek mora pažljivo tražiti, osjećajući, važući tražiti neku odluku.

Uz takve više temeljne poglede postoji i čitav niz praktičnih savjeta koje Ignacije daje za izbor.

Kad je čovjek iznutra rastrgan, tada ne bi trebao mijenjati odluke kao što nije pametno određivati smjer jedrenja i vjetra za vrijeme oluje.

Može nam pomoći ako se u sebi “distanciramo”, tj. sebi postavljamo pitanje što bismo odlučili na času smrti. S toga se stajališta mnogo toga relativizira i uskladi u cjelinu, u temeljni životni smjer.

Važno je uvijek ispitati jesu li pojedine odluke u suglasnosti s većim i važnijim temeljnim odlukama. Ovo je pomoglo Ignaciju da iziđe iz jedne od svojih većih životnih kriza, iz faze skrupuloznosti. Osjećao je da ga ta razorna pojava želi otrgnuti od temeljnoga smjera nasljedovanja.

Može nam pomoći ako se upitamo što bismo svjetovali dobru prijatelju kad bi se on nalazio u istoj situaciji.

Uglavnom je od pomoći ako pitamo za savjet poznanike, prijatelje ili stručnjake – ako ih ima.

Važno je raspitati se o različitim mogućnostima i napisati razloge za i protiv njih, te ih onda odvagati.

Za pronalaženje rješenja posebno je od pomoći u mašti temeljito “odgledati” različite mogućnosti i osjetiti kako djeluju. Što dugoročno daje više mira, slobode i “dobar osjećaj”, govori za prihvaćanje odluke.

U Ignacija je jako bitno da sasvim poznaje vrijeme i sredstva pa da se izravno uhvati neke odluke, a još mu je bitnije iznutra se osloniti na Krista, na ljubav Božju i pustiti odluku da miruje.

“Pustiti da prespava” i ovo su Ignacijeve riječi i praksa. Kad je odluku već donio, on često čeka još neko vrijeme, traži daljnju “potvrdu” iznutra. Ali onda treba s puno povjerenja provesti odluku u djelo i tražiti odgovarajuća sredstva za to.

Usprkos tako pametnom duhovnom odlučivanju sačuvao je Ignacije duhovnu slobodu da nešto može ići i drukčije nego je on sebi zamislio. Sačuvao je jednu nutarnju lakoću koja se dobro upotpunjuje s izrekom: “Čovjek misli, a Bog vodi. Čovjek je mislio a Bog se smijao.”

Willi Lambert SJ, iz knjige “Tražiti i nalaziti Boga u svemu”
Fotografija: Robert Anasch