“Bog utjelovljuje svog Sina u tebi, sviđalo ti se to ili ne, bio ti budan ili sanjao; Bog svoju volju provodi. To što čovjek toga nije svjestan, to je njegova vlastita krivica, jer je pokvario svoj apetit hraneći se zemaljskim stvarima toliko da ne može uživati Božju ljubav.” –

Meister Eckhart, 2. propovijed: Blizina Kraljevstva

Ovaj citat napisao je njemački filozof i dominikanac Meister Eckhart u ranom 13. stoljeću. Iako je jezik staromodan za današnji kontekst, mislim da se smisao može primijeniti i na danas.

Naša suvremena kultura često je preplavljena distrakcijama. Živimo u svijetu Instagrama i Snapchata. Nazivi ovih društvenih mreža sugeriraju njihovu donekle okupirajuću narav. Iako je komunikacija vitalan dio ljudskog iskustva, ako nismo pažljivi, konstantni zahtjevi za pažnjom mogu promijeniti komunikaciju u distrakciju. Distrakciju od čega? Uživanja u Božjoj ljubavi?

Naši telefoni i aplikacije dio su naše kulture i dobri načini povezivanja ljudi, ali lako postaju distrakcija. U napasti smo da budemo stalno zaokupljeni nečim novim, nekom novom idejom, nekom novom slikom, novim trendom, videom, ili na milijun drugih načina na koje nas naši telefoni zaokupljuju. Tako naviknutima na stimulaciju koju dobivamo “klikanjem”, može nam postati nepodnošljivo baviti se nečim polaganim i nezamjetljivim, kao što je tišina i molitva, jer ne prolaze dovoljno brzo, i ne možemo ih ubrzati pritiskom na gumb. 

Živimo u kulturi koja ima potencijal biti pod kontrolom društvenih mreža, internetskih vijesti, ponuda za online kupovinu svakih pet minuta, i sve nam je to servirano kroz mali uređaj u našoj ruci. Sva ta komunikacija stvara u nama potrebe i zatim nudi načine kako zadovoljiti te potrebe. Kao što je filozof Aristotel jednom zamijetio, “U prirodi je žudnje da bude ostvarena, i većina ljudi živi samo za njezino ispunjenje.”

Pitanje o kojem sam često promišljao u zadnje vrijeme je – koliko sam slobodan od svog telefona? Prateći svoje korištenje telefona primijetio sam kako sam preko njega provjeravao vijesti, ili nogometne transfere, ili pratio ima li dobrih sniženja u nekim od mojih omiljenih trgovina. Osjetio sam kušnju da kupim još knjiga iako već imam onih koje još nisam ni pročitao. Onda sam zamijetio videe na Tik Toku, kako su zabavni i kreativni, ali traju samo tridesetak sekundi pa uvijek nastavljam gledati i sljedeći. Prije nego što sam se snašao, već razmišljam o tome kako se čini predugo gledati video koji traje više od par minuta. Potreba za nečim novim, nečim sada odmah, raste. Uzeti telefon i provjeriti poruke, ili prosurfati internetom je kao automatska reakcija. Onda sam uočio kako to može biti iscrpljujuće i da se osjećam umorno nakon vremena provedenog na internetu. 

Propitivanje se zatim okrenulo na to što je u pozadini ovoga…, koliko vremena provodim ispunjavajući potrebu ili žudnju umjesto da slobodno uživam život? Što propuštam? Koliko se ugodno osjećam kad ne provjeravam telefon? Trenutačni podražaji društvenih mreža i oglasa s mog telefona se čine preplavljujući i kontinuirano proizvode potrebu koju je nemoguće potpuno ispuniti. Ako je tako onda život postaje pokušaj da ostvarimo ili zadovoljimo neprestanu želju. Što i kako me ovo mijenja?

Citat Meistera Eckharta mi je tako progovorio o ovom pitanju. Zapitao sam se, jesmo li uslijed našeg tehnološkog napretka tako pokvarili svoja osjetila da nam je sposobnost da uživamo Božju ljubav sve manja zbog neprestane distrakcije s naših telefona? Radeći s mladima naučio sam da im je koncept tišine besmislen. Gotovo da ju doživljavaju ne samo kao kontraproduktivnu rastu osobne sreće, već i kao gubitak vremena na tom putu. Sve to čini iskustvo jednostavnog uživanja u Božjoj ljubavi, koje nalazimo u tišini i molitvi, gotovo nemogućim.

Tišina postaje nešto što izbjegavamo jer, osim što se čini neproduktivnom, izaziva u osobi osjećaj nelagode zbog žudnje za distrakcijom. 

Psiholog i duhovni autor Gerald May je napisao:

“Sveti Augustin je rekao kako nam Bog neprestano pokušava dati dobre stvari, ali su naše ruke preokupirane da bi ih primile. Ako su nam ruke prepune, prepune su stvarima o kojima smo ovisni. I ne samo naše ruke, već i naša srca, umovi i pažnja su zakrčeni ovisnostima. Naše ovisnosti popunjavaju prostore u nama u kojima je mogla prebivati milost.”

May koristi riječ “ovisnost” koju obično upotrebljavamo u kontekstu zlouporabe droga. Ali ju u suštini opisuje kao gubitak slobode. Riječ “ovisnost” se može činiti teškom, stoga možemo primijeniti i drugu riječ, navezanost. 

Iako nemam ništa protiv društvenih mreža i korištenja istih, doista puno koristim svoj telefon. Mislim da slika naših ruku previše okupiranih da bismo primijetili milost koja nam se pruža nikad nije bila prikladnija. Telefoni i mreže su nam neophodni, povezuju nas, i posebno smo zahvalni za njih za vrijeme nedavnih lockdowna. Ali mene je moje iskustvo lockdowna i korištenja telefona i mreža nagnalo na preispitivanje. Pitam se je li moguće da nam je naša navezanost na telefone i popratne distrakcije ispunila umove, srca i prostore gdje bi inače milost mogla teći? U našem nevjerojatnom tehnološkom napretku, jesmo li postali siromašni duhom?

Usred svih distrakcija, kako možemo dobro čuti duhovne ili teološke ideje koje zahtijevaju vrijeme za usredotočenost, refleksiju i razmatranje prije nego što propupaju u nešto duboko i uzvišeno? Izazov je primijetiti ili postati svjestan/na postaje li tvoj telefon nešto što moraš imati umjesto nečeg što možeš uzeti ili ostaviti. Jesu li ti ruke prezauzete da bi vidio/la darove koje ti Bog želi dati? Ovo mi je pitanje bilo izazov i u toj borbi sam našao Božji poziv da idem u dubinu, poziv da odem u tišinu i pustim Boga da govori. 

Preuzeto s www.jesuit.ie
S engleskog prevela i prilagodila A.H.
Fotografija: Micaela Parente

Prethodni članakZašto Bog ne riješi sve naše probleme?
Sljedeći članakTomistički vodič za laganje