Ima jedna stara šala o franjevcu, dominikancu i isusovcu koji su zajedno slavili misu. Za vrijeme mise u crkvi je iznenada nestalo struje. Franjevac je hvalio priliku da možemo provoditi jednostavan život. Dominikanac je održao učenu propovijed kako Bog ovome svijetu donosi svjetlo. Isusovac je otišao do razvodne ploče i promijenio osigurač.

Volim ovu šalu, ne zato što se smatram “isusovačkim djetetom” nego jer, jednostavno oslikava bit ignacijevske duhovnosti, koju su sveti Ignacije i Družba Isusova darovali svijetu. Ta duhovnost danas je Crkvi potrebnija nego ikada, s obzirom da smo suočeni s različitim neodlučnostima i krizama ovog vremena. Jedini izlaz je Bog, a do osobnog i dubokog odnosa s Njime kroz povijest su mnogi sveci, blaženici i obični ljudi dolazili kroz duhovne vježbe. Trebamo još isusovaca i smatram da bi bilo koji mladić, koji teži za izvrsnošću u Gospodinu, koji Ga želi nasljedovati do kraja, trebao sebi postaviti to pitanje “Možda baš isusovac?!”.

Nakon 20 godina suradnje s isusovcima koja je započela mojim dolaskom na njihov Fakultet, zatim obavljanjem duhovnih vježbi kod patera Pavina, odlascima na vjeronauk kod patera Rađe, te sudbonosnim ljetovanjem na Modravama… usudim se reći da nema izvrsnijeg puta sazrijevanja doli obavljati duhovne vježbe i surađivati s isusovcima u raznim apostolatima. Dogodilo se tad 2004. na Modravama to zaljubljivanje u jednostavan način života u kojem tražim ono nešto više: više od ljetovanja, više od svog slobodnog vremena, više od volontiranja, više od moga zanimanja, više od svog odnosa s Bogom i ljudima, više od vjere… Zapravo ljubav u svemu tome!

U svakoj etapi sazrijevanja su mi isusovci pokazivali, ne toliko riječima koliko življenjem, da je važno ostati u jednostavnosti. Ono što me više vodi Bogu, e to je moj izbor! Tim jednostavnim načinom postupanja koje isusovci imaju i kojim odgajaju, i sebe međusobno i nas koji ih okružujemo, imamo kompas u mnogobrojnim izborima koji nam se danas nameću. Biram ono što me više vodi Bogu. U jednom trenutku to može biti tako da me Bogu vodi bivanje u SKAC-u, a u drugome trenutku da budem izvan SKAC-a. Što se izbora tiče – stvar je tako jednostavna da ju često previdimo. Čvrsto sam uvjerena da je ignacijevska duhovnost najbolji lijek za duše koje su opterećene življenjem u današnje vrijeme kada samo za kupnju jogurta trebaš pogledati 20 artikala i odlučiti po nekoliko kriterija. Već od zore krene taj ringišpil u glavi, i lako je podleći pritisku.

U Ignacijevo vrijeme izbora je bilo manje. Ali nije bilo ništa lakše prepoznavati kuda nas Bog želi voditi i kako nam je živjeti. Čovjek bilo kojeg stoljeća izložen je na milost i nemilost vlastitoj slobodi. Ona jest milost, jest dar, ali je i odgovornost. I već prije 5 stoljeća Ignacije je ukazivao na zamku da se svi oni koji žele živjeti intenzivan život s Bogom zatvore u samostanske zidine. Primijetio je da neki i bježe u osamu. Dosta je u svojim pismima upozoravao na to… Da živjeti posve za Boga ne znači da smo pozvani odijeliti se od svijeta zidovima, nego baš suprotno – naći Ga u svemu!

I što je napravio?

Osnovao je Družbu i poslao svoje prijatelje u Gospodinu po cijelome svijetu. A oni su uspjeli zapaliti svijet! Ne zato što su se zatvarali u samostan i osiguravali si dovoljno vremena za molitvu, nego zato što su se trudili tražiti i naći Boga u svemu. Naučili su paliti vatru i podijelili to sa svima. Tome u prilog ide i činjenica da isusovci imaju isusovački način postupanja, ali ignacijevska duhovnost nije samo redovnička nego i laička. Svi smo pozvani gajiti je tj. dozvoliti da nas odgaja taj Ignacijev duh.

Najbolje je u tome krenuti od vlastitog iskustva.

Ako ću gajiti duhovnost koje se ne tiču moji svakodnevni problemi i radosti, obiteljske poteškoće, seksualnost, prijateljstva i ljubavi, poslovni i studentski izazovi onda nešto nije u redu. Ne mogu u Crkvi biti jedan, a kod kuće, na faksu ili poslu, u birtiji drugi. Ne mogu niti podijeliti život u kutije. Živjeti svoju vjeru samo nedjeljom, ili dva put tjedno. Bog želi unići u sve sfere moga življenja, i biti vidljiv kroz male stvari: od toga kako otvaram vrata i ulazim u prostoriju, do toga kako reagiram na izazove i poteškoće.

Isusovci su me izazvali da otvorim sve kutije svoga života i pronađem Boga u svakoj od njih. Da se raspakiram i uselim u stan koji mi je Bog darovao. Da ne organiziram svoj život po kutijama, ili hrpama, nego da budem cjelovita u svemu. To je punina o kojoj još sveti Pavao piše, koju je Isus obećao. Sve je u mome životu, svaka i najmanja sitnica, svaki pokret moje duše, važno… Važno je ne samo meni nego i drugome. Recimo, da li ću u kupaoni za sobom ostaviti potrošenu rolu wc papira ili ću otići po novu? To ne utječe samo na mene nego i na onoga koji kasnije ulazi za mnom. To ikako ulazi u sferu duhovnosti. Ništa nije izvan nje. Istinska duhovnost je duhovnost malih stvari! Sve je polazište za susret s Bogom. Mogu ga sresti i u željama i u frustracijama, u nadama i očaju, u ugodnome, ali i neugodnome, u lijepome i u ružnome. I svime stvorenim se služim toliko koliko me to vodi Bogu.

Eto tako žive isusovci i tako odgajaju svoje mlade. Barem ovi koje ja poznajem. U svome radu s mladima u Studentskom katoličkom centru Palma vidim koliko je ključna baš prisutnost isusovaca među nama. Njihov način postupanja često je poziv u slobodu. Male rečenice i geste koje odaju dubinu i pozivaju u slobodu.

Slobodu od obzira, od lažne ljubaznosti i lažne poslušnosti, od katoličkog perfekcionizma i rigidnih shvaćanja zakona i pravila, slobodu od prijezira prema tijelu i stvorenom. Poziv u slobodu za ljubav, za mir, za prijateljstvo, za prihvaćanje. Poziv u autentično življenje!

Više nego ikada danas trebamo isusovaca koji će davati duhovne vježbe i pomagati dušama da otkriju jedinstven način na koji im Bog govori; koji će ohrabrivati ljude na da budu svoji na putu do svetosti, koji će načinom postupanja predstavljati izazov u društvu koje želi ukalupiti čovjeka.

Zato se usudim pozvati sve mladiće koji u sebi osjećaju istinsku čežnju da ljube Boga više od svega, koji žele biti izvrsni u Gospodinu na raznim područjima svoga života: dođite na vikend “Možda baš isusovac?!” i učite se slobodi i zdravu izboru. To ne znači da ćete se odlučiti biti isusovci, ali ako ne kušate barem dan, dva je li to za vas – kako ćete znati? Imate izbor: misliti se još koju godinu, ili kušati pa vidjeti koji je sljedeći korak… u slobodi. Sve što kušate, svakako vam može pomoći, ma koji god poziv vi imali. Jer, ignacijevska duhovnost je duhovnost i redovnika i laika.

Marija Selak (voditeljica Ignacijevskih duhovnih obnova za mlade)

Preuzeto s www.skac.hr