Nije lako zamisliti stanje Katoličke Crkve u vrijeme Ignacijeva života. Bila je pogođena Lutherovom reformacijom Crkve, ljudi su počeli odlaziti iz Crkve i gubiti vjeru. Jedan od razloga krize je sigurna bila i  kvaliteta vodstva Crkve: pape 16. stoljeća, često svjetski renesansni monarsi, više su bili zainteresirani za interese najboljih umjetnika svog doba, nego za reformu Crkve.

I sam Ignacije je imao bliskih susreta s inkvizicijom, uključujući i dva kratka razdoblja u zatvoru. Ignacije je pisao i govorio o duhovnim vrijednostima bez da je studirao teologiju. Za vrijeme inkvizicije, to se nije poštovalo i odobravalo, već smatralo uvredom. Godinama kasnije, kada je iznosio prijedloge za isusovački red, doživio je ozbiljno protivljenje kardinala koji mu nisu bili naklonjeni, od kojih je jedan kasnije postao papa Pavao IV.

Ipak, uspio je savladati i prepreke i odlučio usidriti svoju službu Isusu hijerarhijskoj Crkvi. Kada su on i njegovi drugovi završili studije, zavjetovali su se, ako prvotni plan o odlasku u Jeruzalem ne uspije, ponuditi papi da ih pošalje kamo god on misli da je najbolje. To je ono što se zapravo i dogodilo i potaknulo stvaranje isusovačkog reda.

To se povjerenje temeljilo na Ignacijevom snažnom vjerovanju da je između Krista našeg Gospodina, zaručnika i Crkve, Njegove zaručnice, isti Duh koji nas upravlja i usmjerava na dobro naših duša.

Najspornija značajka Ignacijevog predloženog poretka je bio poseban zavjet poslušnosti papi. Nisu li svi katolici ionako bili dužni slušati papu? Ipak, Ignacije je želio da njegov red bude vrlo jasno vezan za papu, kao onoga koji simbolizira jedinstvo i univerzalnost Crkve i koji najbolje poznaje njezine najveće potrebe.

Ignaciju je Crkva bila istinita Kristova zaručnica, naša sveta majka. U naše vrijeme, tako skeptično prema svim institucijama i još više prema svim organiziranim religijama, Ignacije nas podsjeća na ovu jednostavnu istinu: Crkva je naša obitelj, obitelj onih koji vjeruju u Isusa, gdje smo primili našu vjeru i gdje smo pozvani da je širimo.

Svi bismo željeli da naše obitelji budu bolje, možda savršene, ali znamo da, kada bi postale savršene, ne bi bilo mjesta za nas koji smo nesavršeni.  A ispod nesavršenosti uvijek ima puno radosti i života. 

U Ignacijevom društvu, tijekom današnjeg dana, nastojat ću razmišljati o Crkvi sa zahvalnošću, osobito u onim mjestima u kojima njezini članovi pate zbog svoje vjere.

Paul Pace SJ

Fotografija: Fidel Fernando