Ignacijev duhovni dnevnik pomaže nam da otkrijemo su-djelovanje liturgijskog slavlja i života Družbe. Ignacije je morao riješiti ozbiljan problem: kako u načelu osigurati u isto vrijeme besplatno apostolsko služenje i sredstva koja su potrebna da taj apostolat bude moguć? Ignacije nije bio zaokupljen ovim problemom za vrijeme slavljenja Euharistije, ali upravo ovo otajstvo najveće ljubavi omogućilo mu je jasno rješenje problema. Ignacijev dnevnik svjedoči o bliskoj vezi koja spaja euharistijsko slavlje i konkretni život vjernika. Već u apostolskoj Crkvi Euharistija nije samo uspostavila jedinstvo srdaca nego i dijeljenje dobara u onome iz čega je nastala zajednica učenika.

Stvarna Gospodinova prisutnost silno obuzima našu sadašnjost koja se također ostvaruje, i biti autentičan u Gospodinu, znači biti prisutan za druge. Gospodin se nije zadovoljio tek uvođenjem novog, sakramentalnog načina svoje nazočnosti: On je na Posljednjoj večeri dao egzistencijalno značenje sakramentalnom činu u socijalnoj dimenziji Euharistije – ljubav i pranje nogu. I tako nas svaka Euharistija vraća natrag na jasan izričaj u našoj svakodnevici, kako je i sam Gospodin živio među nama: ljubav prema Bogu koja rađa ljubavlju između ljudi. U tom smislu Euharistija je izazovna: protresa naš način života, našu sklonost da vidimo nepravdu kao neizbježnu ili da sve olako shvaćamo. Euharistija nas potiče da vjerujemo u snagu ljubavi, sposobnu da bude kvasac tijestu ovoga svijeta.

Liturgija nas ne nosi daleko u sanjarski svijet koji je u oštroj suprotnosti s teškom stvarnošću našeg postojanja. Po euharistijskom susretu u svom sakramentalnom obliku i kulturnim formama, poslani smo u svijet gdje će se Euharistija pretvoriti u službu ljubavi prema braći i sestrama. Kako bi uopće mogli odbaciti takvo bogoštovlje, jedini izvor postojanja u ljubavi i pravdi, kojeg je i sam Krist živio? Upravo on, Uskrsnuli, dolazi da nas primi u sebe pomoću Euharistije za istinski život svijeta. Družbi Isusovoj je poznata napast da razdvoji bogoštovlje i život, liturgiju i obaveze. Gospodin je po svojoj smrti na križu za uskrsnuće svijeta, zauvijek ujedinio te stvarnosti.

Bogoštovlje se ne može svesti na simboličnu, potpuno bestjelesnu proslavu: prisutnost uskrsnulog Krista u svojoj Crkvi je stvarna. On je Kruh života, potaknut ljubavlju u brizi za naš svakodnevni kruh. S druge strane, kršćansko postojanje se ne može svesti na samu profesionalnu službu, kakogod velikodušna bila. Služba koja ne pronalazi svoj korijen u Kristovoj žrtvi, prisutnoj u lomljenju kruha i prolivenoj krvi, nikada ne može dati život svijetu.

Taj život nam dolazi jedino u otajstvu smrti na križu koju Posljednja večera čini prisutnom, a što slavimo u Euharistiji. Ako u svom kršćanskom životu živimo to u što vjerujemo i što slavimo u Euharistiji, dogodit će se da će, premda sporo, ali sigurno kultura života i ljubavi promijeniti kulturu mržnje i smrti.

Peter-Hans Kolvenbach SJ, iz pisma “Euharistija”