Na 35. Generalnoj kongregaciji, vrhovnom tijelu Družbe Isusove, isusovci su se u 3. dekretu dotakli raznih izazova za poslanje do krajnjih granica. U trećem dijelu tog dekreta isusovci prepoznaju da Bog Družbi upućuje “poziv da se ustanove ispravni odnosi, [daje im] poslanje pomirenja”.
U ovom globalnom svijetu koji je označen dubokim promjenama, želimo produbiti svoje razumijevanje poziva da budemo u službi vjere, promičemo pravdu, i vodimo dijalog s kulturom i drugim religijama u svjetlu apostolskog mandata da ustanovimo ispravne odnose s Bogom, međusobno i sa stvorenjem.
U evanđelju po sv. Luki Isus je započeo svoje javno djelovanje u sinagogi u Nazaretu. Pročitavši iz Knjige proroka Izaije i očitovavši da je pomazan Duhom Svetim, navijestio je radosnu vijest siromasima, oslobođenje sužnjima, povratak vida slijepima i slobodu ugnjetavanima. Ovim činom on je sebe i svoje djelovanje ukorijenio u tradiciju židovskih proroka koji su strastveno navješćivali Božju pravdu, dužnost da izraelski narod uspostavi ispravan odnos s Bogom, međusobno (naročito s onima najmanjima među njima) i sa zemljom.
Navješćujući Božju poruku ljubavi i samilosti Isus je nadišao tjelesne i društveno-religiozne granice. Svoju poruku pomirenja propovijedao je i izraelskom narodu kao i onima koji su živjeli izvan njegovih fizičkih i duhovnih granica: carinicima, prostitutkama, grješnicima i svima onima koji su bili marginalizirani i isključeni. Njegovo poslanje pomirenja s Bogom i jednih s drugima nije poznavalo nikakvih granica.
Govorio je moćnicima pozivajući ih na promjenu srca. Pokazivao je posebnu ljubav prema grješniku, siromašnoj udovici i izgubljenoj ovci. Kraljevstvo Božje, koje je neprestano propovijedao, postalo je vizija svijeta u kojem su svi odnosi izmireni u Bogu. Isus se suočio sa silama koje su se suprotstavljale tome kraljevstvu, a taj ga je sukob doveo do smrti na križu, smrti koju je on dragovoljno prihvatio u skladu sa svojim poslanjem. Na križu vidimo kako su njegove riječi i djela izraz konačnog pomirenja koje je ostvario raspeti i uskrsnuli Gospodin, po kojemu nastaje novo stvorenje u kojem će svi odnosi u Bogu biti ispravni.
Ignacije i njegovi prvi drugovi shvatili su kako je važno doći do rubnih ljudi, a u središtu društva pomiriti sve koji su na bilo koji način otuđeni. Iz središta u Rimu Ignacije je isusovce slao na granice, u novi svijet, “da naviještaju Gospodina narodima i kulturama koje još nisu poznavali”. Poslao je Ksavera u Indiju. Nakon toga slijedilo je tisuće isusovaca koji su propovijedali evanđelje mnogim kulturama, dijeleći s njima znanje i učeći od njih. Također je htio da isusovci prijeđu i druge granice koje dijele bogate od siromašnih, obrazovane od neukih. Pisao je pismo isusovcima na koncilu u Tridentu kako da se ponašaju i inzistirao da se trebaju posvetiti službi bolesnima. Isusovci su u Rimu i u velikim gradovima Europe otvorili kolegije i poučavali su djecu po selima širom svijeta.
Primili smo poslanje od Oca, kao što ga je primio Ignacije i njegovi prvi drugovi u La Storti, zajedno s Kristom, uskrsnulim i proslavljenim, ali i s onim koji još nosi križ radeći u svijetu koji tek treba iskusiti puninu svojega pomirenja. U svijetu rastrganom nasiljem, svađom i podjelom, pozvani smo, zajedno s drugima, postati oruđe Boga “koji je u Kristu svijet pomirio sa sobom”. To nas pomirenje poziva da izgrađujemo novi svijet u kojem vladaju pravi odnosi, novu Jubilarnu godinu u kojoj se dižemo iznad svih podjela kako bi Bog mogao uspostaviti svoju pravdu za sve.
Ova predaja da isusovci grade mostove iznad svih barijera postaje presudna u kontekstu današnjeg svijeta. Postajemo sposobni premostiti podjele u rascjepkanom svijetu samo ako smo sjedinjeni s Kristom našim Gospodinom i to osobnim vezama kao onima koje su vezala Franju Ksaverskog i Ignacija i preko oceana, i poslušnošću koja svakoga od nas šalje na poslanje u bilo koji kraj svijeta.
Fotografija: Kelly Sikkema
