Sveti Ignacije i rani sudrugovi visoko su cijenili siromaštvo i primjećujem tri razloga za to: osobno oponašanje Krista, apostolska sloboda za poslanje i siromaštvo kao dio evanđeoske obnove Crkve.
Nasljedovanje Krista
Biramo siromaštvo jer želimo oponašati Krista, osloniti se na Božju providnost i biti slobodni služiti Evanđelju. S Ignacijem poziv na siromaštvo počinje s njegovim obraćenjem i nastavlja biti dinamična slika kroz cijeli njegov život. Zbog toga je sebe često nazivao “hodočasnikom” – nekim tko je potpuno ovisan o Božjoj velikodušnosti i velikodušnosti drugih. Isti obrazac možemo vidjeti kod svih njegovih ranih sudrugova nakon vlastitog obraćenja kroz Duhovne vježbe. Srž ovog siromaštva jest ovisnost o Bogu i vjera da će Bog providjeti za sve naše potrebe. Zapravo, središnja karizma svih onih koji unose novosti ili osnivaju neku crkveni red ili kršćansku zajednicu jest karizma siromaštva. Sažeto u riječima protestantskog teologa Karla Bartha: “…ne poznajemo u potpunosti Isusa (Isusa Novog Zavjeta) ako Ga ne poznajemo kao upravo tog siromašnog čovjeka, kao tog (ako smijemo riskirati s opasnom riječju) zagovornika siromašnih i u konačnici kao tog revolucionara.”
Sloboda za poslanje
Ignacije i njegovi sudrugovi uzeli su Evanđelje, posebno Kristovu zapovijed da idu bez torbe ili drugog para cipela na izravan i gotovo doslovan način. U srži toga je žurnost Kraljevstva i duboka vjera da će Bog providjeti. Često će to biti kroz velikodušnost drugih koji odgovaraju na prisutnost Kraljevstva i žele ga podržati – dobročinitelji koji su i sami znak Božje providonosne skrbi.
U Duhovnim vježbama Ignacije vidi da siromaštvo ima dva aspekta: duhovno i stvarno siromaštvo. Mislim da je lako zaboraviti na to koji je to stvarni temelj koji donosi plodove. To “duhovno” siromaštvo predstavlja sve veću poniznost pred Bogom i drugima. Odmiče se od egocentričnog svijeta prema Bogocentričnom svijetu; svijet u kojem je služenje drugima na prvom mjestu. U tom smislu “duhovno siromaštvo” je sposobnost voljeti radikalnom i revolucionarnom slobodom. Poniznost nije uhvaćena u mrežu vrijednosti kojima poboljšavamo hijerarhiju moći, društveni položaj ili prestiž. To je sloboda od mreža sebeljublja i zavisti. Ako je netko dobrovoljno siromašan poradi Krista, kako onda naše društvo može polagati ikakvo pravo na nas u smislu duhovne ili društvene vrijednosti i materijalnog blagostanja? Vaša sigurnost je potpuno drugačija od svega što vam društveni i ekonomski sustav mogu ponuditi.
Siromaštvo kao obnova i reforma
Dakle, ako je siromaštvo ujedno i oponašanje Krista i sloboda služenja Kraljevstvu, ono je također svjedočanstvo koje može potaknuti obnovu i reformu. Danas nam je teško shvatiti koliko je Crkva bila ekonomski i društveno moćna u doba sv. Ignacija. Doista, bilo je mnogo poziva na reforme kako unutar Crkve, tako i od protestantskih reformatora. Rana Družba je sigurno vidjela sebe kako dijelom pokreta unutarnje obnove tako i dijelom obrane Crkve od političke i teološke oporbe. Predanost siromaštvu kao “čvrstom zidu” sigurno je bilo dijelom ovoga. Rani isusovci željeli su ostati što je moguće slobodnijima od gomilanja bogatstva i imovine, pa otud i zabrane o tome u Družbinim Konstitucijama. Na taj su način nastojali ne samo sačuvati slobodu Družbe za njezino apostolsko poslanje, već su također željeli osigurati njezin evanđeoski i reformatorski integritet. To također može biti dar Crkvi i danas.
James Hanvey SJ
Preuzeto s: www.jesuits.global,
s engleskog prevela M.Š.
Fotografija: José Antonio Flores Quiroz
