Prvi dio pročitajte ovdje.

Svjedočiti religijskom siromaštvu danas je od vitalne važnosti, kaže James Hanvey u drugom članku svoje serije.

Izazov materijalizmu i ograničavanje čovjeka

Jedan od najdubljih i najsuptilnijih oblika siromaštva u našoj kulturi je svođenje ljudske osobe na čisto materijalni smisao. Jednom kada krenemo tim putem osoba brzo nema transcendentnu vrijednost, već samo onu koja je prepoznata u smislu korisnosti i stvaranja bogatstva. Ljudska bića postaju potrošna i naravno nemoćna. Stoga je jedna od najradikalnijih radnji koje preobražavaju usmjeravanje pozornosti na duhovne, intelektualne, psihološke i materijalne dimenzije života bez obzira na status i stanje. Možemo lako postati slijepi za činjenicu da siromašni i marginalizirani također imaju duhovne potrebe. Kada to zaboravimo, možemo nesvjesno sudjelovati u suptilnom redukcionizmu društva. Naše siromaštvo svjedoči o dubini ljudske osobe i našoj želji da služimo cijeloj osobi. Amartya Sen ima bitan argument kada govori da siromaštvo nije samo ekonomsko stanje nego i stanje koje lišava ljude sposobnosti da shvate svoje sposobnosti. To podrazumijeva kako političke tako i socijalne sposobnosti. Lišavanje obrazovanja – posebno cjelokupne osobe – jedna je od najvećih rana siromaštva. To ne samo da osiromašuje čovjekovu čovječnost, već umanjuje ljude u odnosu na njihovu socijalnu prezentnost. Tako pati cijela zajednica. I zato se pitam je li to bilo implicirano u odluci Družbe, vrlo rano po osnivanju, da usmjeri svoju misiju na obrazovanje.

Bezgranična Božja ljubav

Naše siromaštvo također pokazuje da ne postoje ograničenja ili prepreke za Božju ljubav. To je ljubav kojoj nisu potrebne putovnice, vize ili posebne dozvole. Jedini prioritet su naša patnja i potrebe. Sv. Pavao nas podsjeća da je Krist postao siromašan kako bismo mi mogli biti bogati. To je logika i dinamika isusovačkog siromaštva, zaista sveg religijskog siromaštva: sloboda korištenja svih naših ljudskih i duhovnih resursa kako bismo druge obogatili, posebno one koje društvo ne samo identificira kao siromašne već ih kroz političke i ekonomske izbore drži siromašnima. Dakle, ovo siromaštvo koje je obilježje nasljedovanja Krista stavlja nas u službu čitavog čovječanstva, posebno siromašnih u bilo kojem obliku u kojem se siromaštvo može očitovati.

Kontakt s materijalno siromašnima

Naše služenje i naše siromaštvo uključuju stvarno služenje i kontakt s onima koji su siromašni na svakoj razini. Previše je lako dopustiti da “siromašni” postanu apstraktan pojam ili statistika. Iako je to nužno kako bi nam pomoglo shvatiti problematiku na političkoj razini i njihovim posljedicama, nikada ne smijemo izgubiti iz vida lice, osobu. Osobna predanost i kontakt, bez obzira koliko mali bili, pomažu nam da stojimo čvrsto na zemlji. Mislim da su “blaženstva” postojala i prije nego što je Krist održao govor na gori. Gledao ih je. Tako mislim da naš zavjet siromaštva može “gledati srcem” da vidi ono što, prečesto, naše društvo želi sakriti ili učiniti nevidljivim.

Izazov ideologiji tržišta

Naš zavjet siromaštva nam također može pomoći uvidjeti sve iluzije koje su prisutne i snažne fantazije da nam ovo bogatstvo ili taj proizvod mogu donijeti sreću, status ili moć. Traženjem prvo milosti duhovnog siromaštva postiže se sloboda od tiranije uspjeha i priznanja, od toga da nas se smatra uglednima. Jedino što je stvarno bitno je Krist i gubljenje straha da nas se smatra ludima, izopačenima s izopćenima.

Praksa materijalnog siromaštva je sloboda distribucije i dijeljenja. Ne moramo se držati stvari radi svoje sigurnosti, nego im dopustiti da prođu kroz naše ruke u korist drugih. Budući da se po Božjoj providnosti Družba može kretati kroz sve razine društva, možemo olakšati raspodjelu stvorenih dobara – materijalnih, kulturnih, intelektualnih i duhovnih.

Izgradnja zajednice

Naše siromaštvo također gradi zajednicu jer ne samo da imamo stvari koje nas povezuju, nego također trebamo jedni druge, posebno darove i sposobnosti koje nam drugi donose u našem siromaštvu. To možete u zajednicama, vjerskim ili laičkim u kojima postoji ta širokogrudnost. To je plod življenog siromaštva po kojem svi postajemo bogatiji i u naravi i u duhu.

U takvoj “ekonomiji siromaštva” također doživljavamo ono što bismo nazvali “zakonom nesrazmjernosti” – nikad dovoljno da bismo učinili ono što bismo željeli – iskusit ćemo bol i frustraciju koje izbor siromaštva s Kristom može donijeti. Ali i ovo je važno jer nas lišava zahtjeva za slavom, razmišljanja o sebi kao odgovoru. Odvaja nas od napasti da se smatramo “darivateljima”, ostavlja nas same, zavisne o Bogu – Kristove prosjake. 

Naravno druga dimenzija dobrovoljnog siromaštva snažnije je došla u fokus s ekološkom krizom. Zamislite novu ekonomiju i novu ekologiju u kojoj bismo se mogli odvojiti od nebrojenih generacija i manipulacija čežnjama, te frenetične pokretne trake potrošnje i traženja dostatnosti i održivosti. To ne samo da bi preobrazilo naše ekonomske i ekološke odnose, već bi također prilagodilo i uravnotežilo socijalne odnose.

Siromaštvo i solidarnost

Osim što prepoznajemo našu zavisnost o Bogu, po siromaštvu odabranom radi Krista i u Njegovoj službi prepoznajemo i našu međusobnu zavisnost. To također mora biti dijelom njegovog obrasca utjelovljenja. Toliki dijelovi našeg života su izgrađeni na potrebi stjecanja i akumuliranja kako bismo bili “slobodni” ili “autonomni”. Neovisnost postaje znak snage, a zavisnost znak slabosti. Ali dar siromaštva poradi Krista suprotstavlja se tome i razotkriva njegovo skriveno idolopoklonstvo i iluziju. Konačan sam, stvoren sam i koliko god se trudio ne mogu pobjeći od ove osnovne istine. Moja sloboda leži u prihvaćanju; prihvaćajući dar života koji sam primio i prepoznajući Božju suverenost punu ljubavi koja mi također nudi dar cijelog stvorenja. Drži me usidrenim u zahvalnosti time što me podsjeća na to da ni sam nemam ništa, a da nisam primio Božjom darežljivosti ili darežljivosti drugih. Uz tu solidarnost svega stvorenoga dolazi i odgovornost dobrog upravljanja i neizrabljivanja, odgovornost njegovanja i osnaživanja, neiskorištavanja i nepustošenja; prepoznavanja da moja potreba ne predstavlja slabost već moje mjesto u životnoj zajednici prema kojoj imam odgovornosti. To također znači i sudjelovanje u patnji kao i u nadi koju ta solidarnost donosi.

Naravno krajnje siromaštvo i solidarnost je u smrti. Ona nam oduzima sve što imamo, osim dobra koje smo učinili i ljubavi koju smo dali i primili. Samo u ovom krajnjem siromaštvu mogu shvatiti koliko je cijeli moj život ovisio o drugima koji su sa mnom podijelili svoja bogatstva.

Kontinuirani rad

Bilo bi naivno misliti da su ti plodovi evanđeoskog siromaštva lako dostupni i da od njegove milosti živimo bez napora. To je borba, jer znamo kako je lako uhvatiti se u iluzijama i užicima konzumerizma. Ni institucije ni vjerske zajednice nisu imune na to. Uvijek postoji legitimna potreba za razboritošću, za stvaranjem materijalne i socijalne sigurnosti. Sam zavjet može čak postati način vršenja kontrole nad drugima. U zajednicama mogu postojati skrivene hijerarhije i nepravde koje određuju oni koji imaju pristup resursima i oni koji nemaju. Moramo biti oprezni kako se neotkupljene patologije naše prirode ne bi maskirale kao vrline, pogotovo kad je siromaštvo neprijatelj velikodušnosti, alat za kontrolu, zahtjev za moralnom superiornošću, ili izgovor za loše upravljanje dobrima koja su nam povjerena. Dakle, zavjet siromaštva zahtijeva puno trajne predanosti i rada; rada koji je podjednako unutarnji koliko i izvanjski, individualno i u zajednici. Smatram da je od pomoći sjećanje na to da svi resursi koje imamo pripadaju Kristovim siromasima i povjereni su nam u njihovu korist. Naš zavjet siromaštva nas čini slobodnima samo kako bismo bili velikodušniji u davanju jedni drugima, posebno onima koji su na bilo koji način u potrebi.

James Hanvey SJ
Preuzeto s: www.jesuits.global,
s engleskog prevela M.Š.
Fotografija: Jon Tyson

Prethodni članakBilješke o duhovnoj pratnji