Odnedavno živim pored planinskog lanca. Do tada nisam imao prilike planinariti i boraviti na visinama iznad 4000 metara, niti sam iskusio planinske vožnje. Ako nikad niste vozili po planinama, onda morate znati da to nije poput vožnje na ravnoj autocesti. Serpentine, usponi i nagli padovi zahtijevaju poznavanje ceste i posebnu fokusiranost. Koliko god su panorame prelijepe, još je važnije nego inače paziti na cestu. Uz rubove ceste nisu jarci nego klifovi s padom od po tisuću metara. Kako bi izbjegao katastrofu, bolje je da pratim središnju liniju, nego zaštitnu ogradu.

Mislim da se isto može reći za kršćanski život. Usredotočiti se na ono što se ne smije raditi ustvari nije isto kao usredotočiti se na slobodu da se nešto čini. Središnja linija nas upravlja najsigurnijim putem, dok nam ograda koja nam odvraća pažnju zapravo unosi strah od propasti. Više želim slobodu za vožnju na predivnoj cesti i sigurni dolazak na odredište, nego slobodu od pada na dno. Kršćanska sloboda je sasvim sigurno sloboda za slijeđenje života radosne svrhovitosti. Kardinal Carlo Maria Martini je napisao: “ne činiti zlo svom bližnjemu je zapovijed koju bi savršeno dobro mogao održavati netko tko je mrtav.”1

Ovo shvaćanje slobode se najbolje razumije kada ga primijenimo na razmišljanje o Deset zapovijedi. Većina Zapovijedi počne negacijom (“Ne…”) ali Božja želja za nas nije prvotno negacija. Zapovijedi bi trebale omogućiti slobodu rođenu iz discipline i čežnje za ljubavlju i služenja drugima.

Otkrio sam da je moje shvaćanje zapovijedi raslo i razvijalo se tijekom mog života, osobito u tijeku moje isusovačke formacije. Jedan primjer se odnosi na četvrtu zapovijed (“Poštuj svog oca i svoju majku…”). Čitajući knjigu o duhovnom vodstvu, jedan mi je odlomak pomogao shvatiti kako me svaka zapovijed sada poziva drugačije se ponašati, u odnosu na razdoblje od prije deset godina.

Knjiga se zove Knjiga učenika: Duhovna pratnja (El Libro del Discipulo: El acompañamiento espiritual), koju je napisao Luis Maria Dominguez, SJ. Jedna misao koju sam zamijetio bila je sljedeća:

Pravedno živjeti četvrtu zapovijed nije samo božanski propis, nego i prirodna nužnost za zdravo razrješavanje niza konflikta koji se javljaju u odnosima. Znati voljeti naše roditelje s pravom ljubavlju kada ostarimo, kada oni više neće biti privilegirana okolnost za zadovoljavanje naših potreba, kada smo ekonomski neovisni, kada se čini da ih ne trebamo, kada ostare… takva ljubav ne služi samo njima, već i nas čini humanijima, Kristovim subaštinicima.2

Nekoć sam ovu zapovijed shvaćao kao zapovijed o poslušnosti (npr. “ne tuci se s braćom i sestrama”), no ta definicija sama po sebi nije više dovoljna.

Na dublji sam način shvatio da, što su mi roditelji stariji, slabije se oslanjam na ono što izgovaraju ili što traže. Kakva je to ljubav koja radi isključivo ono što se od nje traži? Prepoznati potrebe i želje drugoga su sama po sebi djela ljubavi. Možda smo pozvani živjeti tu puninu, ne samo u odnosima s roditeljima, kako je izrečeno u četvrtoj zapovijedi, nego i u ostalim različitim odnosima.

Ignacije se nadao ovakvoj vrsti posvećenosti unutar Družbe Isusove, u pogledu poslušnosti koja bi se iskazivala superioru reda. Umjesto da jednostavno rade ono što im je eksplicitno rečeno, ili traže dopuštenje za svaku pojedinu odluku, Ignacije se nadao da će isusovci razmišljati kao superior, anticipirajući njegove upute. Takva iskrena neopredijeljenost i odricanje isusovaca od vlastite volje ih je u potpunosti dovela u suglasje s onim što superior želi i prosuđuje.3

Kada dobre ocjene ili dobro odigrana utakmica više nisu sasvim dostatne da se roditelji ponose, možda je put napretka taj da se manje oslanjamo na prošlost, bilo na uspjehe, bilo na neuspjehe, a više na prilike koje stvara ovaj trenutak. Potrebno je manje misliti na zaštitnu ogradu i zrcalo, a više na cestu ispred nas, s pogledom koji prati središnju liniju i usmjerava naše življenje zapovijedi. 

Možda ta punina i sloboda počinju iznenadnim telefonskim razgovorom. Nikad zaista ne znamo što bi netko s nama mogao podijeliti dok ne uđemo u dijalog, čak i ako je to član obitelji ili prijatelj kojeg već dobro poznajemo. Možda bi pomoglo da sva naša “trebanja i moranja” zauzmu malo manje prostora, a samo putovanje i cesta s jasnom sviješću o središnjoj liniji – malo više. Ako Krista shvaćamo kao vrata, a ne nego kao ogradu, možemo biti sigurni da naš ulazak neće biti kojim god putem, nego svjesnim, osobnim putem.4

Preuzeto s www.thejesuitpost.com
S engleskog prevele i prilagodile M.P. i M.R.
Fotografija: Sarah Kilian

1 Por amor, por vosotros, para siempre: La vida consagrada, hoy, pg. 23
2 El Libro del Discípulo: El acompañamiento espiritual, pg. 68
3 Konstitucije, 284.
4 Lk 13,22-30

Prethodni članakRazlučivanje u vezi
Sljedeći članakBog u neočekivanom