Prije otprilike mjesec dana poslao sam e-mail jednoj ignacijevskoj kolegici u kojem sam ju zamolio za telefonski razgovor, kao dio pripreme za novo mjesto u jednoj župi na području Atlante. Htio sam razmijeniti mišljenja. Nije znala kada se selimo, ali je rekla da se možemo osobno susresti ako bi to bilo u tjednu kada ona ide u posjetu svojoj obitelji u Atlanti. Slučajno se dogodilo da smo supruga i ja baš taj tjedan u gradu, kako bismo odradili neke pripreme oko preseljenja. Kakva slučajnost da smo oboje u isto vrijeme na istom području! Komentirao sam svojoj supruzi da se čini kao da nas je Bog doveo tu kako bismo mogli imati osobni sastanak. Ali onda sam zastao. Oprezan sam kad kažem da sam „blagoslovljen” ovim ili onim, kao da je Bogu više stalo do organizacije nekog sastanka nego do izlječenja nekog od raka ili pomoći siromašnima. Kada i kažem da se osjećam blagoslovljeno, svjestan sam da je to rečeno više iz osjećaja zahvalnosti i priznavanja ili prepoznavanja darova u mom životu. Nije da Bog bira blagosloviti mene više nego druge osobe ili drugu osobu. Ipak cijelo vrijeme govorimo kao da je tome tako.

Slučajnost? Providnost?

Je li to bila „providnost” da smo osoba s kojom sam htio razgovarati i ja bili u isto vrijeme na istom mjestu? Neki će reći da ne postoji nešto kao slučajnost, da postoji samo providnost. Ipak slučajnost je puno češća nego što mislimo. Vidimo u samoposluzi nekoga o kome smo upravo razmišljali. Naša omiljena pjesma se pušta na radiju baš u trenutku kad palimo automobil. Ipak, koliko često idemo u kupovinu na isto mjesto gdje kupuje osoba iz naše zajednice? Koliko puta svakodnevno ulazimo u auto i slušamo radiostanicu koja ima običaj puštati tu pjesmu? U nizu od tisuću događaja koji prođu neprimijećeno mi primjećujemo jedan koji se čini čudesnim. Pa kako je onda Bog uključen u naš život? Ima li Bog svoju ruku u tim slučajnostima? Sveti Ignacije je rekao da je Bog prisno uključen u naš život. Znači li to onda da je Bogu stalo do toga da nam pronađe mjesto za parking ili da nas daruje obilnije u odnosu na ostale?

Kad god se dogodi nešto dobro, poput novog posla, neočekivane financijske dobiti, izliječene bolest ili čudnog preživljavanja u automobilskoj nesreći, mi imamo običaj pripisati to Božjem djelovanju. Kad se dogodi nešto loše poput financijske propasti ili izgubljene bitke s rakom, krivimo loše izbore, lošu sreću ili – nažalost – neučinkovite molitve. Možda ste čuli za zabludu teksaškog strijelca. Strijelac ispuca nekoliko metaka u prazan zid i nacrta metu oko mjesta s najviše rupa od metaka. Tako se čini da je strijelac savršeno nišanio. Tako se možemo odnositi i prema Bogu. Ako tornado uništi grad, ali crkva ostane stajati, njezino spašavanje pripisujemo Bogu. Ipak, koliko je drugih tornada uništilo crkve u drugim gradovima? Je li Bog dao prednost ovom? Koliko je drugih obitelji izgubilo najmilije zbog bolesti ili automobilskih nesreća? Preferira li Bog vašu voljenu osobu ako je spašena?

Ne odbacujem to da Bog zaista može činiti čuda, ali ne vjerujem da Bog uobičajeno intervenira na taj način. Vjerujem da je naša vjera objektiv kroz koji vidimo i tumačimo svijet. Onaj tko ima snažnu vjeru i vjeruje u Božju obilnu ljubav, drži se te ljubavi bez obzira je li ili nije osoba koju voli umrla. Vjera nam daje nadu da će na kraju sve biti dobro. To dobro može doći u preživljavanju raka ili može doći u vjeri da se vaša voljena osoba vraća u puno jedinstvo s Bogom, ili da možemo krenuti naprijed nakon iskustva tragedije.

Kako je Bog uključen?

Pa je li Bog bio taj koji je kolegicu i mene doveo na isto mjesto u isto vrijeme? Iz ignacijevske perspektive Bog nas neprestano poziva kako u izborima tako i u međuljudskim odnosima. Na otajstven način nas je niz potvrdnih odgovora tijekom života doveo u Atlantu u isto vrijeme. Bio je to niz potvrdnih odgovora koji je omogućio da se moja supruga i ja upoznamo. Drugačiji odgovor u prošlosti bi možda promijenio ishod i doveo do neke druge „slučajnosti“. Tako je Bog uključen u naše živote. Ne magijom ili davanjem prednosti jednom događaju naspram drugog, nego pozivajući nas stalno na suradnju. Prepoznavanje „blagoslova“ slučajnosti je prepoznavanje načina kako je niz određenih odluka doveo do određenog ishoda. 

Zapamtite, mi smo partneri i suradnici u Božjem projektu za svijet. Često ne shvaćamo puninu i dubinu toga. Prečesto pretpostavljamo da je Bog uvijek spreman kršiti vlastite Božje zakone svemira kako bi činio čuda. Umjesto toga, Bog traži od nas da radimo unutar tih granica, da stvaramo lijekove koji spašavaju živote, da unaprjeđujemo svijet i činimo ga sigurnijim, da dijelimo što imamo s drugima i da budemo dobri upravitelji na zemlji.

Bog nije mađioničar

Nedavno je kardinal Cupich iz Chicaga postavio ovaj Tweet:

Neki su odgovorili kardinalu podsjećajući ga na Isusove riječi iz Matejeva evanđelja (6,34): „Ne budite dakle zabrinuti za sutra. Sutra će se samo brinuti za se. Dosta je svakom danu zla njegova“. Čini se da ti ljudi pretpostavljaju da nemamo nikakvu ulogu u Božjem stvaranju, da možemo sjediti i pustiti Boga da se brine o velikim problemima. Isusove se riječi odnose na nepotrebnu tjeskobu ili brigu, a ne o brizi o Zemlji ili o bližnjima. Kada smo bolesni idemo doktoru. Ne pretpostavljamo to da nas ovaj stih poziva na to da ne činimo ništa i da će nas Bog čudesno izliječiti. 

Bog nas poziva na suradnju u brizi za svoje bližnje kroz naše darove, naše poslove, naše odnose, kroz politiku ili diplomaciju. Kako bi Daniel Lord SJ rekao u svojoj molitvi: Bog se oslanja na nas, On računa na nas.

Iz nekog neobičnog razloga, Gospodine, ti ovisiš o meni.
Koju moguću potrebu bi ti mogao imati za moja ramena?
Zašto se oslanjaš na mene? A ipak činiš baš to.
Zahvalan sam. Izazov je to i ukazano povjerenje,
inspiracija i poziv na karakternost.
Ako si voljan ovisiti o meni,
slabome i nespretnome kakav jesam,
tada sam nestrpljiv u tome da te ne iznevjerim. 
Osloni se na mene, mili Gospodine.
Barem se pretvaraj da nalaziš pomoć u meni.
Neka Tvoje slatko pretvaranje
učini me dostojnim Tvog vrlo stvarnog povjerenja.

Opasnost leži u tome da naša vjera postane pasivno oslanjanje na čuda, što Boga čini čarobnjakom na nebu. Papa Franjo maestralno je rekao da Bog nije „čarobnjak s čarobnim štapićem“. Vjera je u odnosu s božanskim, koje diše i kreće se kroz sve nas, kroz naše postupke i intelekt, kroz ljubav i slobodu odlučivanja. Bio je to slobodan odgovor na razne Božje poticaje i pozive koji su me doveli do tog slučajnog sastanka u Atlanti. Postoji niz potvrdnih odluka, izbora i iskustava koje vode prema takvim Božjim trenucima. Božja osobna uključenost je u i po svima nama. Vjera je prepoznavanje toga tijekom života, u svoj toj radosnoj slučajnosti i teškoćama mi smo voljeni i sve će biti dobro.

Andy Otto

Preuzeto s www.godinallthings.com
s engleskog preveo D.V.

Fotografija: Enrique Alarcon

Prethodni članakUtjeha i suhoća
Sljedeći članakLaici apostoli po uzoru na svetog Ignacija