Hodočašće je jedan od znakova Kristovih učenika u svijetu. Ono je uvijek zauzimalo važno mjesto u kršćanskom životu. U tijeku povijesti kršćanin je polazio na put da bi slavio i učvršćivao svoju vjeru na mjestima koja ga podsjećaju na Gospodina ili na onima koja označuju važne trenutke u povijesti Crkve i čuvaju uspomene na izvanredne događaje Božjeg pohoda čovjeku. Čovjekovo je hodočašće put obraćenja. Ono je želja za intimnošću s Bogom.
Hodočasnik Inigo
O sv. Ignaciju možemo pisati na mnoge načine, ovisno o tome koji nas vidik njegove osobnosti zanima. Ovdje ćemo reći nešto o njemu kao o hodočasniku, što je bio, možemo to tako reći, cijeloga života. On je sam u svojoj Autobiografiji u dvije rečenice sav svoj mladenački život koji je proveo na dvorovima po Španjolskoj sažeo ovako: „Do svoje dvadesetšeste godine bio je sav u ispraznostima svijeta. Vježbe s oružjem bile su mu glavna zabava, u velikoj i taštoj želji da stekne slavu.“ U tom razdoblju ne može se govori o hodočasničkom duhu koji bi prožimao Iniga iz Loyole, nego više o avanturizmu koji ga je pokretao u svemu što je poduzimao kako bi se poslije mogao istaknuti u službi jedne dame najvišega ranga, kako je sam govorio. Međutim, nakon ranjavanja u Pamploni i oporavka u svom dvorcu u Loyoli, njegov se život promijenio. Inigo je donio odluku koja je sve iznenadila. Kad ozdravi, neće se dati na junačka djela koja bi činio u službi jedne dame visokoga ranga, nego će hodočastiti u Jeruzalem. Tamo će obraćati Turke. To je njegova životna želja. Pri tome će činiti velike pokore i postove da okaje prošli život i pripremi se na novi koji se otvarao pred njim. Razmišljao je i o tome da stupi u najstroži red u Crkvi, u kartuzijance. Odustao je od te nakane jer je mislio da kod kartuzijanaca neće moći činiti dovoljno pokore koliko je on to želio da bi okajao svoje mladenaštvo.
Njegovi su ukućani zamijetili na njemu promjenu i stariji ga je brat počeo od toga odgovarati. Govorio mu je da se time upropaštava i da ne smije zaboraviti koliku nadu svi oni stavljaju u njega i koliko im znači. No Inigo se nije dao odgovoriti od svoga nauma i jedva je čekao dan kada će krenuti na svoj hodočasnički put. To se dogodilo potkraj veljače 1522. godine. Tada je započeo hodočasnički put jednog Iniga iz Loyole koji će završiti u Rimu 1556., kad je Ignacije Loyolski umro na glasu svetosti.
Postojani hodočasnik
Ignacije je često sebe nazivao hodočasnikom. Tako se i potpisivao u nekim svojim pismima. „Hodočasnik“ je ime koje je sam sebi dao u svojoj Autobiografiji kojoj neki daju naslov: „Izvješće jednog hodočasnika“. I doista, bio je hodočasnik cijeloga svoga života. Sve do svoje 47. godine, kad mu je život bio ograničen samo na Rim, bio je veliki putnik unatoč tomu što je hramao na jednu nogu u koju je bio ranjen pri obrani grada Pamplone. Doista je čudesno koliko je milja propješačio u uvjetima u kojima je živio.
Putovao je lađom, jahao je na konju ili na muli, ali je najčešće hodao pješice. To su bile velike udaljenosti koje je morao prijeći, za što su mu trebali tjedni i mjeseci kao kad je išao iz Rima u Veneciju koja je udaljena 600 km da bi se ukrcao na lađu i zaputio prema Sv. zemlji. Na povratku je prešao Italiju s istoka prema zapadu, a Španjolsku od Barcelone do Alkale, koja je udaljena 500 km, da bi se upisao na Sveučilište. Također ide pješke u Pariz da se upiše na studij na Sorbonnei, a, kad završava studij, vraća se iz Pariza u domovinu. Za povratak kući, prijatelji su mu kupili konja da mu bude lakše putovati.
Nosio je u sebi želju za hodočašćem i hodao je u kontemplativnoj samoći i tišini unatoč svojim kroničnim bolestima i velikim tjelesnim slabostima s kojima je muku mučio i koje su mu uzrokovale njegove fizičke pokore koje je činio. Slabosti je znao pobjeđivati svojom neopisivo snažnom voljom koju je poticao i hranio ljubavlju. O jednom dijelu puta između Genove i Bologne u svojoj Autobiografiji je zapisao:
Na tom putu sam mnogo prepatio, pogotovo onda kad sam zalutao i krenuo uz neku rijeku, koja bijaše duboko, a staza visoko. I što sam dalje išao, postajala je sve uža. Tako se suzila da nisam više mogao ići naprijed ni natrag pa sam počeo puzati četveronoške. Kad bih se god pomaknuo, mislio sam da ću se stropoštati u rijeku. I tako sam u velikom strahu prešao velik dio puta. To je bio najveći zamor i tjelesno naprezanje što sam ga ikad podnio, ali sam na kraju uspio (Aut., 91).
Hodočasnik prijatelj
Za vrijeme studija u Parizu javili su mu da u Rouenu leži bolestan jedan njegov bivši prijatelj s kojim je stanovao i koji mu je pronevjerio i potrošio sav ušteđeni novac za stanovanje. Unatoč tomu, odlučio ga je posjetiti i pomoći mu. Opet piše u Autobiografiji: „Obuzimala ga je želja da tih 136 km prijeđe pješice, bosonog, bez jela i pića. Razmišljajući o tome osjetio sam veliki strah“ (Aut., 79). Odlazi zatim u crkvu sv. Dominika i tamo u molitvi donosi odluku da će svoj naum ostvariti kako je zamislio. Trebala su mu tri dana da stigne do Rouena. Sve je vrijeme bio bosonog i nije ni jeo, ni pio. Tamo je utješio bolesnika i pomogao mu da se ukrca na brod za plovidbu u Španjolsku. Drugom zgodom, kad je i sam bio bolestan u Vicenci i kad saznaje da njegov sudrug Simon Rodrigues leži teško bolestan u Bassanu kojih 30 km daleko, odmah odlučuje krenuti na put zanemarujući groznicu u kojoj je sam izgarao.
Za vrijeme tih dugih putovanja ovaj je „Božji hodočasnik“ imao viđenja i velika duhovna rasvjetljenja. Hodočašće, što ga je ostvarivao pješice i uz velike napore i opasnosti, za njega je uvijek bilo u službi nutarnjeg čišćenja i pokore. Postavši izvanredan učitelj i duhovni vođa, te General u Družbi Isusovoj, da bi pročistio i ispitao zvanja novaka, slao ih je na hodočašća. S razlogom jedan od Loyolinih biografa govori o njegovim „mističnim putovanjima“. Njegova putovanja nisu bila turistička i nije tražio informacije po agencijama za svoja putovanja, nego je bio vođen Božjim duhom, bio je „hodočasnik Duha i hodočasnik u Duhu“. Za ovako promatranu osobnost sv. Ignacija možemo reći da su njegova duga i samotna hodočašća putovima Europe i Svete zemlje bila simbol njegova ustrajnoga duhovnog traganja u čemu se ogleda i jedna dimenzija njegove duhovnosti:
– u svim stvarima tražiti i nalaziti Boga. A Bog ga je vodio putovima koje nikad sam ne bi mogao niti predvidjeti niti ostvariti.
Božji hodočasnik
Njegove Duhovne vježbe nutarnji su duhovni put, nutarnje duhovno hodočašće duše prema Bogu svojemu Stvoritelju. U njima se ona čisti, oduševljava i potpuno predaje Bogu u službu. Kad ih je sam obavio, onda ih je zapisao i kroz njih poručio: Ovo je moj duhovni put, moje duhovno hodočašće na kojemu sam susreo Boga, to je moj doživljaj Boga i moje iskustvo Boga. Ako ih i ti obaviš, onda to može biti i tvoje duhovno hodočašće na kojemu ćeš susresti Boga i to će biti tvoj doživljaj Boga i tvoje iskustvo Boga. A, priznat ćemo, kakvo je naše iskustvo Boga, takav nam je i naš vjernički život. Stoga, onaj tko iskreno i dobro obavi duhovne vježbe, ne može mu biti svejedno kako mu život prolazi. Još nešto je zanimljivo spomenuti iz života sv. Ignacija i prvih isusovaca. Njihovo prvo razdoblje bilo je poznato po stalnim putovanjima. Iz tog razdoblja potječe onaj poznati tekst p. Nadala:
Idealna kuća jednog isusovca je u trajnom putovanju, a ne u tom da ima vlastiti stan; da bude uvijek prisiljen biti prosjak, da nasljeduje Krista Isusa koji nije imao kamo glavu nasloniti i sve je vrijeme proveo putujući.
Sv. Ignacije doista je bio hodočasnik. Do dolaska u Rim to je bilo hodočašće jednog pozemljara koji je svim srcem tražio volju Božju. U Rimu se zaustavio na tom zemnom hodočašću, ali je svojim duhom hodočastio kamo god je slao u misiju prve isusovce. Među njima se posebno ističe sv. Franjo Ksaverski koji je proputovao cijeli Daleki istok i zaustavio se umoran i bolestan pred vratima Kine. Sv. Ignacije posebno ga je pratio svojim molitvama i u duhu s njime prolazio tim krajevima. Stoga ne čudi da je u Konstitucijama pisao o raspoloživosti, gipkosti i pokretljivosti isusovaca i o njihovoj spremnosti da krenu na put, na hodočašće kamo god ih pošalje rimski Prvosvećenik. To je baština Družbe Isusove koju nikad ne smije zaboraviti jer ima svoje korijene u svojemu osnivaču, u Hodočasniku iz Loyole.
Mirko Nikolić SJ
Fotografija: Jorge Luis Ojeda
