Može li se Bog iskusiti?

Pojam duhovnog iskustva može nam se činiti nejasnim. Shvaćen kao nešto izvanredno, mistično, nadnaravno, bio bi rezerviran samo za određenu skupinu, jedan vrlo mali broj ljudi. Međutim, ne smijemo se složiti s takvim takvim shvaćanjem. Doista, iskustvo Boga koje čovjek može imati temelji se na odnosu prema Bogu kao onome tko ga je stvorio i koji mu daje postojanje. Tako ovaj pojam duhovnog iskustva možemo povezati sa svakim čovjekom u njegovoj jedinstvenosti, bez ikakve diskriminacije.

Multidimenzionalnost duhovnog iskustva

Jedna od prvih karakteristika duhovnog iskustva jest da se takvo iskustvo upisuje u mnoštvu različitih iskustava ljudskog života. Duhovno iskustvo kao svoj direktan objekt ima odnos između Boga i čovjeka, a ipak se razlikuje od svih ostalih iskustava jer ono postoji i čini ih prisutnima upravo kroz njih. Kad govorimo o duhovnom iskustvu, možda trebamo više govoriti o duhovnoj dimenziji iskustva, nego o duhovnom iskustvu. Prema Williamu A. Barryu SJ, velikom poznavatelju ignacijevske duhovnosti, za vjernika svako ljudsko iskustvo može imati duhovnu dimenziju – “svako ljudsko iskustvo može biti mjesto susreta s Bogom”.

Barry svoja razmišljanja na ovu temu temelji na općenitom ljudskom iskustvu. Suprotno najčešćem shvaćanju, ljudsko iskustvo nije čisto subjektivno. Najveća greška u definiranju iskustva kao subjektivnog leži u pretpostavci da se iskustvo bilježi u potpunosti samo u duhu, u sferi svijesti ili u osjećajima čovjeka. Takva pretpostavka dovodi do jasne i nasilne razlike između onoga što je “u duhu” i prema tome “subjektivno”, i onoga što je “izvana” ili “objektivno”. Naprotiv, iskustvo je proizvod kompleksnog susreta između objekta i osobe koja je svjesna tog objekta. Prema tome, ne postoji ljudsko iskustvo koje nije susret. Čak i većina “unutarnjeg” iskustva, poput halucinacije, nije bez poveznice s vanjskim elementima poput zraka, zemlje, sile gravitacije itd. Ti “vanjski” elementi utječu i uvjetuju iskustvo.

Svako iskustvo, dakle, kao rezultat susreta u svemiru, ima nekoliko dimenzija. Fizička dimenzija postoji jer smo fizička bića u fizičkom svemiru. Postoji biološka dimenzija zato što smo biološka bića u biološkom svemiru, kao i psihološka i sociološka dimenzija jer pristupamo svim iskustvima kao proizvodu naših psiholoških i socioloških priča unutar svemira. Doduše, tih dimenzija nismo uvijek svjesni, ali svejedno oni uvjetuju naše iskustvo. To u konačnici znači da osoba koja nije svjesna ili ne pazi na određenu dimenziju iskustvo, samo iskustvo neće imati tu dimenziju.

Posvješćivati si vjersku dimenziju svakog ljudskog iskustva

Ovo nas dovodi do proširivanja našeg razmišljanja o duhovnoj dimenziji ljudskog iskustva. U mjeri u kojoj iskustva doživljavamo kao susret, postavljaju se dva pitanja. Najprije: postoji li Bog koga čovjek može upoznati kao prisutnog u ovom svijetu (bez zanemarivanja njegove svemoći i apsolutnosti)? S druge strane, pitanje se postavlja za osobu koja susreće Boga: očekuje li ona susresti ga, je li mu raspoloživa, otvorena za Njega?

Kršćani vjeruju da svako iskustvo može imati vjersku ili duhovnu dimenziju, jer vjeruju da Bog nije samo apsolutan (transcendentan), nego i prisutan (imanentan) u ovom svijetu, kojega je i stvorio. Bili mi toga svjesni ili ne, Bog je sastojak svakog ljudskog iskustva. Zato za vjernika koji očekuje da će susresti Boga svako ljudsko iskustvo može imati duhovnu dimenziju.

Barry nastavlja svoje razmišljanje analizirajući odnos vjere i iskustva. Prema njemu, vjera i iskustvo međusobno se jačaju. Na neki način, ako osoba ne vjeruje u Boga, neće ga moći iskusiti. Budući da vjeruje u Boga, u svom iskustvu otkriva više od onoga što je vidjela u početku, i to “više” naziva Bogom. U tom je smislu vjera nužna za iskustvo, ali s druge strane i iskustvo jača vjeru. U ovom hermeneutičkom krugu teško je znati što čemu prethodi – vjera ili iskustvo. Drugim riječima, vjernik susreće Boga prije nego li analizira i postaje svjestan svog iskustva, ali to posvješćivanje ga u isto vrijeme dovodi do većeg poznavanja Boga. Uzmimo primjer učenika na putu u Emaus (Lk 24,32). Dvojica učenika su osjetili kako im je srce gorjelo i prije nego li su prepoznali Isusa u lomljenju kruha. Ali tek kada počnu vjerovati, tek tada shvate ono što su iskusili. A samo iskustvo koje su si posvijestili ponovno jača njihovu vjeru.

Molitvena vježba analize vlastitog iskustva u vjeri – koju nazivamo “egzamen” – od presudne je važnosti za posvješćivanje Božje prisutnosti u svom svakodnevnom iskustvu. Ovo je prva vježba koju Ignacije predlaže u svojim Duhovnim vježbama.

Tvrtko Barun SJ

Fotografija: Hans Vivek