Godinu dana prije generalne kongregacije Družbe Isusove koja je održana u siječnju 2008. i na kraju godine isusovačkih jubileja, isusovački general, p. Peter-Hans Kolvenbach SJ, dao je intervju za francuski katolički dnevni list “La Croix”.
Isusovci su u isto vrijeme vrlo poznati i prilično nepoznati. Tko je, ili što je jedan isusovac, danas?
Prema najboljim francuskim rječnicima, isusovac je spletkar, ili još gore, licemjer! Isusovci znaju da su grešnici, ali također znaju da ih je Gospodin pozvao da i danas nastave navještati Radosnu vijest ljudima našeg vremena.
Mnogi poglavari drugih redova bi dali isti odgovor. Što vas uistinu razlikuje od njih?
Svaka redovnička zajednica je dar Duha Svetoga Crkvi, kako bi se naglasio jedan dio Kristove osobnosti. Monasi mole, franjevci nam otkrivaju siromašnog Gospodina… Sveti Ignacije je bio oduševljen slikom Gospodina koji ide od sela do sela. On je u tome vidio kako Družba Isusova – isusovci – trebaju pronositi srce Crkve čak i iznad svojih ograničenja. Preko ograničenja koja mogu biti geografska, ali također i kulturalna; tu posebno mislim na one koji uopće ne poznaju Krista ili koji ga vrlo slabo poznaju.
Nakon skoro pet stoljeća postojanja, i na početku trećeg tisućljeća, koji su vaši prioriteti?
Onaj koji nam uvijek daje te prioritete, direktno ili indirektno, je Sveti Otac, jer on je sveopći pastir, ili, kao što je sveti Ignacije rekao, on je Kristov namjesnik na zemlji. Geografski, kao prioritet Sveti Otac nam je povjerio Afriku, jer je kao kontinent marginalizirana i zapostavljena. U tradiciji Družbe, još od svetog Franje Ksaverskoga, postoji također ljubav prema Kini. S druge strane, Isusovci su međunarodna redovnička zajednica, i naravno, pozvani smo pomoći svim osobama koje mijenjaju mjesto svoga boravka: izbjeglicama, azilantima, imigrantima…
Tu je i velika isusovačka akademska tradicija?
To akademsko poslanje, taj apostolat ne sastoji se samo u okviru poučavanja na školama ili sveučilištima. Sastoji se i u tome da se pomogne na svim područjima gdje bi Crkva htjela ići naprijed, kroz produbljivanje i refleksiju.
Susrećete li se sa istim problemom manjka zvanja kao i većina redovničkih zajednica?
Da, ali mi ipak imamo 900 novaka u raznim krajevima svijeta. Većina zvanja dolazi iz Azije, Afrike i iz nekih zemalja Latinske Amerike.
Bez obzira na to, vi se često obraćate laicima, kao što se moglo vidjeti za vrijeme proslave jubilejske godine 2006. Zašto?
Što se tiče laika, stvari su malo drugačije: sveti Ignacije je doživio iskustvo Duhovnih vježbi dok je bio laik. Te Duhovne vježbe ne pripadaju samo Družbi, kao neka vrsta autorskih prava: one pripadaju Crkvi! Duhovne vježbe otvaraju put na kojem čovjek može osobno sresti Boga i pitati Ga: Što će biti od mog života i koji je smisao mog života?
U Crkvi, isusovce se cijeni u istoj mjeri koliko se od njih i strahuje. S obzirom na njegovu moć, generala se naziva “crni papa”. Koja je današnja uloga isusovaca u Crkvi?
Sam Benedikt XVI je istaknuo ulogu Družbe u Crkvi kad nas je primio u Bazilici svetog Petra, 22. travnja 2006. godine. Tad je izričito zatražio od nas da, zajedno s drugima, pomažemo Crkvi da se suoči s problemima i izazovima dijaloga sa suvremenim svijetom. Za nas to znači: izvršiti taj zadatak, ali isto tako ulagati u dobru i ozbiljnu formaciju.
Spominjete “dijalog”. 2006. godina bolje bi se mogla opisati kao “sudar” kultura i religija, nego li kao “dijalog”. Dijelite li to mišljenje?
U potpunosti se slažem, jer on se odigrava ispred naših očiju i to se ne može zanijekati. Ipak nisam zabrinut, jer ovdje se zaboravlja na prve retke u Bibliji: Bog nas je doista zamislio vrlo različite. Dok je stvarao Zemlju i Nebo, stvorio nas je različite, i ne postoji niti jedna ljudska osoba koja je bila jednaka drugoj ljudskoj osobi…
Taj sudar, bio bi dakle, jedna nova šansa?
Sudar jest šansa! Iako su ljudi u Babilonu željeli govoriti samo jednim jezikom, Gospodin je taj koji to nikako nije htio. Obilje jezika, kultura, mentaliteta i rasa, sve to, bogatstvo je koje nam je Gospodin dao od svoje punine. Ali mi to iskorištavamo da bi ratovali i da bi se mrzili. Nažalost, to je stvarnost.
U tom smislu, sukob s islamom jako zabrinjava. Vi ste dugo vremena živjeli na Bliskom Istoku. Kako Vi to doživljavate?
Doživljavam to na isti način kao što je pokazao nedavno i Sveti Otac u Turskoj: veliko poštovanje prema toj religiji i prema svakom muslimanu. Jer vrlo često, osobito u Europi, oni su jedini vidljivi vjernici ili izričito postojane osobe u svojoj vjerskoj tradiciji. Ali treba također reći da njihov put prema Bogu nije i naš put.
Za godinu dana, nakon skoro 25 godina vršenja te dužnosti, zahvalit ćete se na službi vrhovnog poglavara Družbe Isusove. Što biste željeli ostaviti u naslijeđe, osobito mladima koji su u sumnji?
U ovom božićnom vremenu, po vjeri u Krista koji je postao čovjekom i koji je želio biti s nama; mogu samo reći da nismo sami, nismo napušteni! Povijest ne pišemo mi sami, Gospodin je piše s nama. Kao što kaže i ona uzrečica: Bog i po krivim crtama, ravno piše…
Fotografija: Brian McMahon
