P. Adolfo Nicolás je isusovac koji je bio Vrhovni poglavar – General – Družbe Isusove od 2008. do 2016. godine. Dvije riječi koje je često koristio bile su “univerzalnost” (isusovačkog poziva i poslanja) i “dubina” (duhovna i intelektualna, kao svrha isusovačkog poslanja).
P. Nicolás je sljedeću kratku molitvu vlastoručno napisao na kraju osmodnevnih duhovnih vježbi kao plod osobne meditacije nad čudesnim ribolovom koji opisuje Ivan u 21. poglavlju svog evanđelja. U čitanju ove molitve otkriva se osobnost p. Nicolása: mudar, ponizan i slobodan čovjek; potpuno i velikodušno predan u služenju; potresen patnjom onih koji u svijetu trpe, ali istodobno preplavljen nadom kao darom što proizlazi iz njegove vjere u Uskrsloga; izvrstan prijatelj, koji se volio smijati i nasmijati druge, čovjek evanđelja.
Gospodine Isuse,
Kakve su to slabosti koje si vidio u nama koje su te unatoč svemu potakle da nas pozoveš da surađujemo u tvome poslanju?
Zahvaljujemo ti na pozivu i molimo te da ne zaboraviš na svoje obećanje da ćeš ostati s nama do kraja vremena.
Često nas napada osjećaj da smo se cijelu noć trudili uzalud, možda zbog zaborava da si prisutan s nama.
Molimo te da se uprisutniš u našim životima, u našem radu danas, sutra i u budućnosti što je pred nama.
Svojom ljubavlju ispuni ove naše živote što ih tebi stavljamo na raspolaganje i službu.
Oslobodi naša srca egoizma koji se zaokuplja samo “našim”, samo “mojim” i koji stalno isključuje, bez suosjećanja i radosti.
Prosvijetli nam pameti i srca i obdari nas dobrim osjećajem za humor čak i onda kada stvari krenu mimo naših očekivanja.
Na kraju dana, na kraju svakog od naših dana, daruj nam duha snažnije sjedinjenosti s tobom i veću sposobnost prepoznavati i otkrivati oko sebe više radosti i više nade. Sve ovo molimo te iz ove naše zbilje. Slabi smo i grješni, ali smo tvoji prijatelji.
Amen.
