Bog se čovjeku želi obraćati na jedinstven način. Da bi čovjek prepoznao kako mu Bog govori u tome su od dragocjene važnosti iskustva Crkve stara 2000 godina, ali i starozavjetnih likova. Nesumnjivo, važno je odvajati vrijeme za Sveto pismo i sagledavanje pokreta koji se dogode u molitvi nad njim. Sveti Ignacije je u svojoj knjižici duhovnih vježbi složio jedan sustav koji čovjeku omogućuje da se dublje poveže s Bogom i u suradnji s Njime uredi život. Jer Bog želi s nama biti u svemu: od najmanjih stvari dok velikih odluka.

Mnogi od nas imaju to iskustvo i usude se tvrditi to.  Skloni smo i pozivati one koji još nisu sigurni kako im to Bog govori niti imaju jasnoću što je svrha njihova življenja i kako svaki dan živjeti s Bogom. Ipak, osoba koju nazivamo Bogom je daleko iznad svakog našeg poimanja, i kada svi zajedno stavimo na kup naša iskustva, i dalje Ga ne možemo dohvatiti. Istina je da Bog ne treba pomoć da bi ušao u odnos s ljudima. Ali mi ljudi trebamo pomoć da prepoznamo kako to On želi ući i ulazi u odnos s nama. Zato se ljudi odlučuju na duhovne vježbe bilo u šutnji (od tjedan ili 30 dana), bilo u svakodnevici (2 ili više mjeseci). 

Unići u duhovne vježbe – to je svakako poziv. Bog tu zapravo ima inicijativu. Nekad bi mi silom htjeli ponoviti naša iskustva iz nekih proteklih duhovnih vježbi, ili vratiti se u stanja koja smo imali za vrijeme obavljanja duhovnih vježbi. To je često puta kontraproduktivno, i da ne kažem sebično. Kontraproduktivno je jer mi ne možemo proizvesti naša stanja, niti molitvena iskustva, niti možemo siliti odnos s Bogom. Zato je važno pri odluci za duhovne vježbe gledati: što me to upućuje na to da se prijavim? Što me privlači i za čim mi duša čezne? Koji su moji motivi? A u čemu nazirem da me baš Bog zove na to? I uvijek čuvati otvorenost za ono što Bog želi dati – pa makar to bila i suhoća.

Nekad smo pozvani samo čekati. Biti strpljivi sa sobom u stanju u kojem jesmo. I čekati tu incijativu od Njega. Dakle, nismo uvijek i u svakom slučaju pozvani. Ali dok se jednom odlučimo ići u duhovne vježbe, tu se traži da se odlučimo na trostruko povjerenje: 

  • da će Bog dati milost da obavljam duhovne vježbe, tj. da ustrajem u molitvi i sagledavanju dana;
  • da ću svojevoljno se izložiti budnom oku pratitelja/voditelja duhovnih vježbi;
  • da ću osluškivati do kuda i kako trebam tim putem ići.

Ovo posljednje je jako važno. Nekada netko želi “dovršiti” vježbe pošto poto, te smatra da je uspio ako je došao do posljednjeg “tjedna”. A često je slučaj taj da si pozvan na intenzivni dio toga puta, ali ne i sav put odjednom. Nekada se traži da zastaneš na putu, i da čekaš. Kao što je Ignacije zastao u Manresi na godinu dana. Čekaš da te On pozove na daljnje etape puta. A često mi imamo potrebu dovršiti nešto, da možemo staviti kvačicu na našu listu, reći da smo to obavili, ili još gore: pohvaliti se obavljenim duhovnim vježbama kao kakvim certifikatom za duhovnu zrelost. Pa iz te potrebe se onda mučimo i silimo dovršiti sve meditacije. To je kao da neki vinogradar za vrijeme kišne godine sili vinove loze da daju zreo plod prije rujna. Može on i gnjojiti, zalijevati, paliti vatre… može i rezati plodove, ali oni nisu zreli. U ovome razlučivanju dokud mi je ići od velike koristi može biti pratitelj.

Dakle, Bog vodi naše duhovne vježbe, i On je taj koji ima incijativu u odnosu. A pratitelj je poput retrovizora koji ti ukazuje na stanje u tvome autu i u tvojoj okolini. Pomaže ti da imaš više informacija na putu s Bogom i hrabri te da se usudiš prepustiti volan Njemu.

Obavljanje duhovnih vježbi je baš kao i ronjenje. Uzmeš bocu s kisikom i istražuješ dubine mora, koje jest Bog. I možeš iskusiti i reći: što mi znači brodolom, kad je Bog ocean?  Pa dok uniđeš dublje, ni oluje te više ne uznemiruju. Ali pratitelj ti dobro dođe, baš kao i utezi roniocu, da ideš još dublje i brže kada ti na dnu zasja neko blago!

preuzeto s www.skac.hr
Fotografija: Robert Bye