Znaš osjećaj: imaš vrlo loš dan, sve ide u krivo, osjećaš se frustrirano i ljuto, loše reagiraš i ne možeš shvatiti u čemu je problem. Ideja da predahneš, ili da preispitaš svoje misli i želje, čini ti se kao uzaludan pokušaj i Bog se čini dalekim… Zvuči poznato? U takvoj situaciji zapnemo mnogi od nas, a željeli bismo naći izlaz. Uz malo truda i tehnike iz šesnaestog stoljeća postoji način kako doći do srži stvari i dovesti Boga u nju.
Iskustvo bivanja na lošem mjestu je ono što sveti Ignacije Lojolski naziva dezolacijom. Možda nije odmah vidljivo, ali dezolacija je korak dalje od Boga, u područje neravnoteže, u kojoj postoji velika vjerojatnost i da ćemo donijeti neku pogrešnu odluku. Ignacije je otkrio da u prepoznavanju dezolacije i izlaska iz nje može biti od pomoći jednostavan čin promatranja unutarnjeg svijeta, stanja i osjećaja. Uvidio je da ga određene misli i ideje, iako su na prvi pogled vrijedne i idealistične, mogu ponekad odvesti na nepovoljno mjesto. Suprotno od toga, kad prepozna prisutnost nezdrave dinamike, dopušta si da ju preispita i zamijeni sa zdravijom. Na primjer, kad je za vrijeme studija u Barceloni Ignacije provodio duge sate u kontemplaciji, bio bi idući dan iscrpljen i nije mogao učiti. Kad je primijetio učinke takvog svog ponašanja, odlučio je da će razboritije odvajati vrijeme za molitvu i problem je bio riješen.
Biti čovjekom znači da neprestano plivamo u struji svijesti, poput rijeke koja stalno teče i izbacuje nove ideje, misli i „unutarnje razgovore“. To je tako stvarno i prožimajuće i za nas, a to često ne primjećujemo i uzimamo zdravo za gotovo. Nikad nam ne padne na pamet da to pogledamo iz bližeg, posebice u svjetlu duhovnosti ili Boga; to nam se čini preočito. Mnogo je lakše fokusirati se na vanjske stvari, zaokupiti se drugima i bit zaposlen, često namjerno izbjegavati tišinu i predah, kako ne bismo slušali unutarnji glas, ili ušli u dijalog sa samima sobom. A za Boga se smatra da je „tamo negdje“, a ne „ovdje unutra“. Zato je preokupacija bukom, aktivnostima, poslom itd. tu da nam odvrati pažnju. Slično tome, može nam se činiti zastrašujuće kad ostanemo sami ili nemamo što raditi, kad je potpuna tišina, kad se molimo ili „meditiramo“. Često se tu javi strah da ću morati slušati svoju nutrinu, što bi se moglo pojaviti ili da ću se morati suočiti sa samim, samom sobom.
Sveti Ignacije Lojolski smatra se prvim psihologom s obzirom na usmjerenost na unutarnji svijet, misli i osjećaje. Ne samo da je bio voljan pogledati u nutrinu, nego je našao i u tome pravi izvor mudrosti i usmjerenja. Kako je bio natjeran da se suoči sa samim sobom, zbog nepokretnosti nakon ozbiljne ozljede, postepeno je razotkrio da su određene misli i osjećaji bili oživotvorujući, od Boga, a drugi da su bili tome suprotni. Jedna trajna, “dezolirajuća misao”, koja se odnosila na prihvaćanje njegovog novog hodočasničkog načina života, ukazivala je na prepreke i bacala je stalne sumnje na njegovu sposobnost da će ustrajati u toj odluci do kraja života. Ignacije je bio sposoban prepoznati je i shvatiti da se ovdje radi o varljivom i potkopavajućem iskušenju te ju je u potpunosti odbacio. Na koncu je bio oslobođen te tiranije sigurnosti i lažnih želja da živi izvanredan život.
Iz ovog je iskustva Ignacije razvio jednostavnu metodu promišljanja ili osvrta na protekli dan, kako bi se uvidjelo gdje su se dogodili najveći obrati i promjene raspoloženja. Ta metoda se zove egzamen, i to doslovno znači ispitivanje svijesti, tj. misli, osjećaja, želja i pritisaka, koji djeluju unutar nas i imaju ogroman utjecaj. Shvatio je vrijednost svjesnosti, odnosno, sposobnosti da izađemo izvan sebe i promatramo svoj unutarnji svijet. To se može shvatiti kao stvaranje dodatnog prostora između nas i naših osjećaja. To je, očito ključno, ta temeljna samosvijest i znanje koje nam dopušta da upravljamo svojim emocijama i da ne budemo žrtva svojih prolaznih osjećaja. Cilj je primijetiti što se događa, što je to što gura, pritišće, prinuđuje i pokušati donijeti slobodniju odluku.
Svrha molitve ili promišljanja je da postanemo svjesni ovog unutarnjeg glasa i razgovora sa samim sobom, napravimo iskorak iz te struje i sagledamo gdje nas ta struja vuče, posebno s obzirom na posljedice i rezultate. To je ono što nudi razlučivanje, razvrstavanje stvari koje se događaju unutar mene i uzdizanje iznad njih, kako bi se moglo donijeti bolje odluke. Na primjer, tuga može imati znatan utjecaj na čovjeka i skroz se prenijeti na njegov odnos s drugima, ako osoba nije pažljiva. Svijest o situaciji u kojoj se nalazim omogućuje mi da bolje njome upravljam. Manjak svijesti o situaciji znači dopustiti da kaos zavlada bez da to dovedem u pitanje ili primijetim.
Očito je da trebamo filtrirati i ispitivati vlastite misli, pažljivo ih vagati i raspoznavati jesu li doista Božje ili ne. Jedan od ključeva kako razotkriti lažne misli je promišljanje i učenje slušanja našeg unutarnjeg glasa. To se tradicionalno naziva savjest, a u novije doba svjesnost ili savjesnost. Postoji unutarnji osjet ili „nos“ koji možemo razviti kako bismo razlučivali koji glas slušati.
Postoji opipljiv osjećaj nelagode, neispravnosti i negativnosti koji prati „zao glas“, a s druge strane osjećaj ispravnosti, lakoće i životnosti, koji prati „dobar“ glas. Ono što u tome može pomoći je izgraditi filter za učinke iskustava i misli. To je kao pogled unazad na iskustvo, kao da gledam kroz oči mudre i suosjećajne osobe, i jasno uviđam što je bilo dobro ili varljivo i što je odmagalo. To je vještina koja se može vježbati. To je put prema konzolaciji.
Korišteno s dopuštenjem. Copyright Brendan McManus SJ. Prvi put objavljeno na https://jesuit.ie/blog/brendan-mcmanus/getting-your-head-right-reviewing-consciousness
