Autor: Fr. David McCallum, S.J.
U popularnoj kulturi, a osobito u duhovnosti new agea, često čujemo koliko je važno
“biti u sadašnjem trenutku”. I doista, to nije loš savjet, zar ne? No to nije ništa novo.
Mnogi su sveci i mistici kroz stoljeća naglašavali koliko je velik dar otkriti “sakrament
sadašnjeg trenutka”.
Kad god dopustimo da nam pažnja bude potpuno zaokupljena onim što upravo činimo
— bilo da obavljamo neki svakodnevni, gotovo banalni zadatak poput glačanja rublja,
pranja suđa ili slušanja osobe pred sobom — možemo u tome pronaći zadovoljstvo,
ispunjenje, pa čak i otkriti da je Bog prisutan upravo tu i sada.
Zapravo, postoji svojevrsna kontemplativna mudrost, prisutna u mnogim religijskim
tradicijama, koja sugerira da se Boga uistinu ne može pronaći nigdje drugdje nego
samo u vječno prisutnom sadašnjem trenutku — u ovom, i idućem, i onom nakon
njega.
U kršćanskoj tradiciji promatramo vrijeme kroz prizmu “dvaju satova”. Jedan sat mjeri
svaku sekundu, minutu, sat, dan i tako redom, linearno, gomilajući ih poput zrnaca
pijeska u pješčanom satu (sjećaš li ih se?). To vrijeme nazivamo “kronos”, prema
grčkoj predaji o bogu vremena.
No postoji i drugo gledanje, “kairos”, koje upućuje na pravi, odlučujući trenutak za
odluku ili djelovanje. Ovaj osjećaj vremena ne shvaća se samo u praktičnom smislu
kao dobar ili savršen trenutak za djelovanje — poput onoga kada znamo da treba
ugasiti plamen pod posudom u kojoj se kuha jaje ili izvesti psa u šetnju.
Kairos se može shvatiti kao trenutak božanske punine, trenutak objave, trenutak u
kojem se u jednom bljesku sve mijenja.
U evanđelju nam Matej (Mt 24,37-44) donosi pomalo zapanjujuću sliku ljudi koji
obavljaju svoje uobičajene poslove — obrađuju polja, melju žito — kad se bez ikakva
upozorenja sve mijenja, a oni ne mogu shvatiti niti iznenadnost događaja niti razlog
zbog kojeg je netko izabran, a netko drugi nije.
Naravno, naš je mozak sklon odmah protumačiti ovu sliku kao prijetnju — kao razlog
za strah i za pojačanu budnost. I doista, čini se da Isus to dodatno naglašava slikom
lopova koji dolazi noću, čekajući da postanemo manje oprezni, pa provaljuje u kuću i
krade u tami. U Matejevo vrijeme ovakva je usporedba imala jasnu pozadinu: ovo
evanđelje nastaje u razdoblju progona ranih židovskih obraćenika na kršćanstvo. Stoga
je upozorenje da ljudi moraju biti neprestano na oprezu bilo vrlo stvarno i ozbiljno.
S vremenom, osobito kada je nestao osjećaj neposredne prijetnje, krize ili progona,
teolozi i duhovni učitelji počeli su sve jasnije uviđati da nas Isus poziva na drukčiju
vrstu budnosti. Ta budnost nije stanje tjeskobe ili straha dok čekamo što će se
dogoditi, nego “bdijenje”. Želi da ostanemo budni za Boga koji nam može doći u bilo
kojem trenutku; i da u svakom trenutku možemo odlučiti biti spremni.
Ta je budnost više moralna budnost — spremnost da djelujemo onako kako bi to činio
zreli Isusov učenik: u svetosti, suosjećanju i nesebičnoj velikodušnosti, bez obzira na
okolnosti. Sveci i mistici tijekom stoljeća uzeli su ovu Isusovu pouku k srcu te su
svjesno vježbali takvu spremnost, u molitvi, ali i u služenju neznancima i bližnjima u
trenucima potrebe.
Svaki trenutak tako postaje „kairos“, trenutak u kojem Kraljevstvo Božje postaje
prisutno kroz čin nasljedovanja Krista kad god nam se pruži prilika. A kad malo
razmislimo, tu priliku i potencijal imamo u svakom trenutku.
Prije nekoliko godina, papa Franjo osvrnuo se na životnu situaciju vijetnamskog
kardinala Françoisa-Xaviera Nguyêna Van Thuâna, kojega je komunistička vlast
zatočila, a koji je unatoč tome odlučio svoje nepravedno zatočenje promatrati kao
„kairos“. “Kad je bio u zatvoru, odbio je gubiti vrijeme čekajući dan kada će biti pušten
na slobodu. Umjesto toga, odlučio je ‘živjeti sadašnji trenutak, ispunivši ga do vrha
ljubavlju’. Odlučio je: ‘Iskoristit ću svaku priliku koja mi se toga dana pruži; obavljat ću
obične stvari na izvanredan način.’”
Za nas kao vođe dobro je poznato da se pravovremeno djelovanje smatra vrlinom.
Znati gdje, kada, kako i zašto djelovati zahtijeva razlučivanje, iskustvo i svjesnu
namjeru. Znamo i to koliko je lako upasti u rutinu, prolaziti dan na autopilotu ili se
vraćati starim navikama i obrascima koji nam pružaju više udobnosti nego što
odgovaraju onome što je sada doista potrebno. Kao lideri možemo upasti u oholost i
cinizam te izgubiti nadu da će budućnost biti drukčija od prošlosti. Možemo postati lijeni
i samozadovoljni te se usredotočiti na sadašnji trenutak na načine koji nam ne služe —
prepuštajući se hedonističkom načinu života koji ne gleda na potrebe sutrašnjeg dana.
No Isus nas budi iz te pospanosti, nepažnje i samozadovoljnog rasipanja vremena. On
nas potiče da živimo poput svetog vijetnamskog kardinala, koji je unatoč strašnim
okolnostima odlučio ne čekati da svijet proglasi “povoljan trenutak” za svjedočenje
svoje vjere, nade i ljubavi. Odlučio je svjedočiti već tada ljubav prema Bogu i bližnjemu
te promatrati svaki dan, svaki trenutak kao prostor u kojem može živjeti, ljubiti i voditi
sljedujući Krista.
Dok se kroz advent pripremamo za proslavu Utjelovljenja, gdje točno osjećamo da nas
Bog poziva da se probudimo iz sna, iz samodostatnosti ili samozadovoljstva? Kako
možemo izabrati “bdjeti” — da budemo budni za prilike da u svojoj svakodnevici i
svojim rutinama nasljedujemo Krista, te da kročimo prema svetosti koja je nova,
oživljujuća i pravovremena za služenje drugima?
Trenutak nas čeka. Jesmo li spremni?
Preuzeto s www.discerningleadership.org
S engleskog prevela dk
Fotografija: Waldemar Brandt
