Pronađem tiho mjesto gdje me nitko neće ometati (telefon, posjete, drugi zvukovi), izaberem biblijski tekst i odredim točno vrijeme koje ću posvetiti molitvi.

Zauzimam položaj tijela koji mi najviše odgovara. Pripazit ću na disanje, svoje tijelo, temperaturu prostorije u kojoj se nalazim i mirisa koji su u njoj. Osluškujem tišinu. Usredotočujem se na sebe; spreman sam za Božju prisutnost; sada čekam da mi se Bog objavi.

Ulazim u Božju prisutnost i izražavam mu svoje želje i potrebe za molitvu koja je preda mnom (uvodna molitva).

Iščitavam biblijski tekst, možda naglas, možda više puta. Zamišljam se kako ulazim u događaj kao onaj koji učestvuje u njemu. Koristeći maštu postajem dio onoga što se događa i preuzimam ulogu aktivnog sudionika, govornika, onoga koji pita ili samo promatra. Obraćam pozornost na osjećaje koji se bude u meni dok učestvujem u evanđeoskom događaju – i gledam, kušam, slušam i osjećam sa svojim unutarnjim osjetilima.
Dok god u tekstu pronalazim hranu za svoju dušu, ostajem s onim što mi nadolazi. Ne moram se žuriti ići dalje s tekstom. Sv. Ignacije objašnjava: “Ne zasićuje i ne zadovoljava dušu obilje znanja, već unutarnje kušanje i proživljavanje stvari.”

Započinjem razgovor s Bogom kao kad prijatelj razgovara s prijateljem. Tražim vezu između mojih želja i potreba (iz 3. koraka) i ove molitve. Odgovaram s obzirom na to što pronalazim u sebi, bilo kroz šutnju ili razgovor. Iznosim pred Boga tugu ili radost, zahvalnost ili brigu, unutarnji plač ili molbu. Odgovaram na molitvu s onim što mi se od ovoga čini najprikladnije.

Na svršetku molitve, reflektiram o milostima koje sam primio, posebno se zaustavljam na prosvjetljenjima koje sam dobio;  postajem svjestan onih osjećaja koji su dominirali. Molitvu završavam pozdravom Gospodinu poklonom ili znakom križa.

Fotografija: Aaron Burden

Prethodni članakOsam mitova o redovničkom pozivu
Sljedeći članakMigracije i azil danas – “Ne možemo postaviti granice našoj zauzetosti”