U ono vrijeme nekima koji se pouzdavahu u sebe da su pravednici, a druge potcjenjivahu reče Isus ovu prispodobu: “Dva čovjeka uziđoše u Hram pomoliti se: jedan farizej, drugi carinik. Farizej se uspravan ovako, u sebi, molio: ‘Bože, hvala ti što nisam kao ostali ljudi: grabežljivci, nepravednici, preljubnici ili – kao ovaj carinik.’ Postim dvaput u tjednu, dajem desetinu od svega što steknem.’A carinik, stojeći izdaleka, ne usudi se ni očiju podignuti k nebu, nego se udaraše u prsa govoreći: ‘Bože milostiv budi meni grješniku!’ Kažem vam: ovaj siđe opravdan kući svojoj, a ne onaj! Svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen; a koji se ponizuje, bit će uzvišen.”
Lk 18,9-14

Kad čujem ovo čitanje lako mi je ponoviti ovu molitvu svojim riječima. „Žao mi je Gospodine što (navedem stvari koje mislim da trebam promijeniti u životu) i žao mi je Gospodine što sam bio ohol u vezi (navedem stvari za koje mislim da mi je potrebna promjena u životu)”. Ali lako mi se dogodi da izbjegavam stvari za koje Gospodin zna da ih trebam promijeniti. Nakon što se površno pokajem lako se okrenem ljudima za koje smatram da su farizeji i pomislim: „Pa taj i taj treba čuti ovu prispodobu. Kako li samo lako osuđuju i kako li su samo kruti”. Ponekad nisam ni svjestan takvog svog razmišljanja. U sebi mislim da je to žalosna molitva carinika: „o Bože, smiluj se meni grešniku i hvala ti što me ne osuđuješ kao onaj farizej tamo, krut i bez ljubavi”.

Svi se, na različitim razinama, borimo s istim. Svi imamo dobre namjere i nastojimo služiti drugima i odnositi se prema njima u ljubavi, ali onda određeni razgovor i interakcija pokrenu u nama osjećaj frustracije ili ljutnje. Netko objavljuje na Facebooku sadržaj o političkoj ili vjerskoj temi koja izaziva žestoke odgovore, tu je onaj kolega koji nam se jednostavno uvuče pod kožu bez obzira na to što govori, ili postoji član obitelji za kojeg mislimo da bi trebao biti ugodniji i koji bi trebao gledati stvarnost na naš način. Pokušavamo odgovoriti ljubazno, ali unutar nas postoji jedan impuls koji želi ignorirati te ljude tako što ih jednostavno okarakterizira kao osuđujuće, arogantne i bez ljubavi i odbacuje ih. Neugodno je spoznati kako lako zaboravljamo da se razlozi zbog kojih optužujemo druge, često nalaze i u nama samima.

Vidjeti farizeja u sebi

Papa Franjo ističe što je važno po tom pitanju. U „Putu poniznosti“ Papa ukazuje na Doroteja iz Gaze, kršćanina iz 6.-7. stoljeća, kao primjer nošenja s “takvim” situacijama.

Papa je svjestan da je, kada nekoga smatramo krutim, neljubaznim ili arogantnim, lako o toj osobi razmišljati kao o farizeju koji treba poniznosti. Koristeći navedenu prispodobu mislimo: „Kad bi ova osoba barem mogla čuti ovu prispodobu i shvatiti koliko je arogantna i neljubazna”. Umjesto da tu osobu optužujemo i osuđujemo, papa Franjo nas moli da razmislimo o tome kako nam je ta osoba otkrila naše nemilosrdne misli i djela. On citira Doroteja koji piše: 

Ova osoba (koja onog drugog vidi kao nekoga koji osuđuje i kao manjkavog) je poput pšenice koja je izvana lijepa, ali kad se razreže bude ustajala iznutra. Misle da su u miru, ali je u njima bila strast za koju nisu znali da postoji i koju nisu smatrali važnom. Jedna jedina riječ ove druge osobe dovela je do toga da ustajalost koja se usidrila u njihovom srcu ugleda svjetlo dana. 

I onda Papa dodaje još jednu stvar (opet se osvrčući na Doroteja). Kaže da se trebamo pokajati zbog ustajalosti u našem srcu i „biti zahvalni na svom bratu, što je bio uzrok tog poboljšanja”. Kad sam to prvi put čuo, odmah sam pomislio: „Budi zahvalan?! Pa oni su ti koji se trebaju pokajati! Ja sam ovdje ponizan!” I tako se otkriva ustajalost moje vlastite krutosti, arogancije i osuđivanja.

To je ono što Papa Franjo naziva „putem poniznosti”. To ne znači da trebamo ignorirati nepravdu ili nedjela, nego prije svega znači da smo pozvani uvidjeti vlastitu „ustajalost” i pozvati Boga da je izliječi. Možemo postati i zahvalni za one pojedince koji su nas izazvali, a možemo čak i prepoznati da je Bog doveo tu osobu u naš život da bismo mogli biti spašeni.

Uzmi si vremena (čak i kratko) da se pomoliš nad ovim odlomkom, razmisli o tome i zapiši odgovore:

  • Pročitaj polako Lk 18,9-14.
  • Koja je tvoja prva misao nakon što pročitaš opis farizeja?
  • Koje emocije nastaju kada pomisliš na „onu” osobu? Postoji li neka „ustajalost” koja se otkriva?
  • Na kakvu te reakciju prema toj osobi Duh Sveti potiče?

Preuzeto s: godinallthings.com 
S engleskog preveo D. V.
Fotografija: Aaron Burden

Prethodni članakSlobodni za život u zajedništvu